Tokom kvalifikacija za Mundijal, a pogotovo poslije posljednje dvije utakmice u grupi na Svjetskom prvenstvu, vode se polemike oko dva igrača naše reprezentacije. Većinom u negativnom kontekstu.
To su Benjamin Tahirović i Ermedin Demirović. Prvi je igrač sredine terena i dolazi iz danskog Brondbyja, gdje se nije posebno istakao svojim igrama, a drugi dolazi iz njemačkog bundesligaša Stuttgarta kao odličan napadač i golgeter.
Tahirović
S Tahirovićem sportska javnost nije zadovoljna jer smatra da nije ono što nam treba u sredini terena. Nema agresivnost s loptom, a kada je u posjedu, u 90 posto slučajeva odigrava nazad stoperima ili, u najboljem slučaju, bekovima. Vrlo rijetko, gotovo nikada, upućuje napadački pas. Imamo li boljeg na toj poziciji? Možda i imamo, a ako ga nemamo, trebalo ga je do sada pronaći.
Tu postoji i drugi problem koji donekle može opravdati Tahirovićevu igru. Naime, uporno igramo sa dva prava vezna igrača, pa umjesto planiranog sistema 4-4-2, mi praktično igramo sistem 4-2-4. Zbog toga je veoma komplikovano, kada smo u posjedu lopte, organizovati kvalitetan napad s intencijom igre naprijed.
Demirović
Kada je u pitanju Demirović, evo komentara s jednog portala koji dosta govori o njemu:
„Demir je golgeter, igrač šesnaesterca. U reprezentaciji je previše opterećen defanzivom kada je protivnik u posjedu lopte. Kada dođemo u posjed lopte na našoj polovini, njegova startna pozicija za napad je u većini slučajeva preko pedeset metara udaljena od protivničkog gola. Da li mora biti tako – stvar je strategije koju je odredio selektor. Koliko to utiče na njega i njegovu igru, pokazuje njegov performans na terenu.“
Senad Kreso
