Muftija Mustafa Jusufspahić je u intervjuu za “Alo! Sprint” govorio o bogu, životu ali i strasti prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, fudbalu.
– Rođen sam i odrastao na Dorćolu, gdje je sport veoma važan segment života. Veliki broj prijatelja sam stekao kroz sport, pogotovo fudbal, tako da danas kao otac i svoju djecu usmjeravam da idu tim putem. Bave se sportom i jačaju duh i vjeru – ističe muftija Mustafa Jusufspahić, koji naglašava koji je sport po njegovoj volji.
– Veliki sam navijač Partizana i trenirao sam fudbal u tom klubu, gdje mi je trener bio čuveni Florijan Conja Matekalo. Kasnije sam igrao u Sarajevu, čak imam upisane i minute u seniorskoj konkurenciji na nekoliko mečeva, a svojevremeno sam bio na probi i u Crvenoj zvezdi.
Muftija je upitan koliko često u džamiju dolaze sportisti?
– Mnoge poznate ličnosti dolaze, a svojevremeno, dok je moj otac bio muftija, dolazio je Muhamed Ali. El Fardu Ben često dođe, Asmir Kolašinac kad god može. Bog voli sabornost, voli zajedničku molitvu više nego pojedinačnu.
– U to vrijeme, Vladimir Cvetković je bio sekretar, Dragan Džajić direktor, a Velibor Vasović trener. Imao sam tada 17-18 godina, već sam se preselio u Sarajevo, gdje sam upisao Medresu, i dobio sam poziv da dođem na „Marakanu“. Mislio sam da ću igrati s vršnjacima, ali sam se prešao. Došao sam na trening i tamo su me sačekali Dragan Stojković, Dragiša Binić, Vladimir Jugović… Najbolji igrači Jugoslavije.
Kako je prošla proba?
– Probna utakmica je bila zakazana u Zrenjaninu, ali kako sam bio registrovan za Sarajevo, nisam smio da igram pod svojim imenom, već sam nastupao kao Janković. Na tribinama je bio i očev prijatelj iz tog grada koji je držao poslastičarnicu i koji je, kad me je vidio, počeo da viče: „Mustafa, Mustafa“. Na poluvremenu mi je legendarni Bora Kostić, koji je vodio meč, rekao: „Dobar si, ali vidim da te ovdje dobro poznaju“, i zamijenio me. Često u šali kažem: „I meni su vikali ’Mustafa’ s tribina, ali se nikada nisam ljutio. Tek kasnije su to počeli da viču Vladimiru Stojkoviću.“
U njegovom slučaju bi to trebalo da bude uvreda jer je prešao u Partizan?
– To je, nažalost, u pežorativnom smislu uvreda, a sve potiče od Vuka Draškovića i njegovih romana, koji su doprinjeli da sukobi u bivšoj Jugoslaviji budu krvavi. Danas je on na nekoj drugoj liniji, što je dobro. Svi sazrijevamo, hvala bogu da je i on. Čovjek je biće koje se razvija i saznaje. Iz tog saznanja štiti svoja osjećanja i da je bog htio da svi budemo isti, on bi nas takvima i napravio. Mi treba da prihvatamo jedni druge takve kakvi jesmo. Sljedbenici Mojsija treba da budu pravi sljedbenici Mojsija, Hristovi da prate njegove riječi, pa ćete vidjeti koliko smo zapravo slični.
Muftija nije potpisao za Zvezdu, ali ima prijatelja na “Marakani”..
– Naravno. Mnogo prijatelja imam u Crvenoj zvezdi, a jednom prilikom, dok je Partizan bio ubjedljivo najbolji tim u zemlji, jedan od funkcionera kluba iz Ljutice Bogdana mi je rekao: „Dolaze nam popovi da osvještaju prostorije, ali ništa ne pali, daj dođi ti da pomogneš da budemo šampioni“.
Fudbal i sport generalno bi trebalo da spajaju ljude, a u današnje vrijeme situacija je potpuno suprotna?
– Ako hoćemo iskreno, ni vjerske zajednice nisu mnogo bolje, a ukoliko bismo to posmatrali na taj način, i mi smo neka vrsta kluba, jer nosimo određeni dres. Treba da usmjeravamo ljude na boga, jer je on taj kojeg treba da obožavamo, a ne nešto drugo. Postadosmo muslimanska, hrišćanska ili jevrejska zajednica, a mi bismo zapravo trebalo da budemo zajednica bogoljuba. Nije vjera ono što treba obožavati, već bog. Vjera je samo put kojim idemo ka bogu.
Istakao je kako je skupljao lopte na utakmici Partizan-QPR
* Koja vam je utakmica iz djetinjstva ostala u sjećanju? – Tu nemam dilemu. Partizan – QPR. Tamo smo izgubili rezultatom 6:2 i u Beogradu nam je trebalo 4:0 da prođemo dalje. Tribine su bile pune, a ja sam na toj utakmici bio na atletskoj stazi i skupljao lopte. Bilo je fantastično. Erupcija oduševljenja kad smo ih pobijedili i plasirali se dalje. Neopisivo.
Jedan od napada na Muftiju je bio i onaj za koji je osuđen Miloš Radisavljević Kimi, vođa navijača Partizana?
– Kimi i njegov otac su prvi bili da nas obavjeste šta se sprema, mada je to bila dužnost obavještajnih struktura. Mi smo ovdje imali školu u kojoj je bilo oko 20 dece uzrasta od 14 do 18 godina, a oni su nas upozorili da ih sklonimo, da bi nam kasnije i pomagali da iznesemo neke stvari. Neki drugi, iz najviših struktura tadašnje vlasti, odgovorni su za to, ne Kimi – kaže Jusufspahić za “Alo!”.
