Sezona u kojoj je Luka Garza (22) izabran u najbolju petorku univerzitetske košarke u SAD, uz brojna druga priznanja uključujući i izbore za igrača godine, prekinuta je zbog pandemije COVID-a 19. Sin Amerikanca i Bosanke, čija porodica ima dugačku sportsku tradiciju, prije dvije godine je imao tešku operaciju, što mu je u opasnost dovelo ne samo karijeru već i život.

Na teren se vratio nekoliko mjeseci kasnije i već na prvom turniru osvojio MVP priznanje. Od tada je ostvario veliki napredak i privukao pažnju američke košarkaške javnosti, ali je nedavno ipak odlučio da povuče prijavu sa NBA drafta. To znači da će i četvrtu sezonu igrati za ekipu Univerziteta Iowa – Iowa Hawkeyes – koja se takmiči u konferenciji Big Ten, jednoj od najjačih univerzitetskih u SAD. Prošle sezone imao je prosjek od 23,9 poena, 9,8 skokova i 1,8 blokada po utakmici, a za narednu kaže da se još bolje pripremio i da Iowa ima šanse za osvajanje NCAA turnira.

O svom potezu, kao i eventualnom igranju za BiH u budućnosti, govorio je za portal VOAnews.com.

“Osjećao sam da sam u dobroj poziciji za ovogodišnji draft. Iz razgovora sa nekim od timova, smatralo se da ću biti izabran u drugoj rundi. Bilo je nekoliko timova kojima sam se jako svidio. Ali mislim da to nije bilo dovoljno da bih se odrekao onoga što sam imao na Univerzitetu Iowa i mislio sam da bih se mogao vratiti još jednu godinu kako bih završio karijeru, zaokružio svoju zaostavštinu i imao tim sa potencijalom da bude najbolji u kojem sam ikad igrao i najbolji tim kojeg je Iowa ikada imala. A povratak mi individualno daje više vremena da radim na nekim stvarima kako bih mogao da napredujem, da bih bio u boljoj poziciji na draftu naredne godine. Očito je to bila veoma stresna odluka, ali jako sam uzbuđen što sam se vrati”, priča Garza.

Jesu li pandemija i neizvjesnost oko naredne NBA sezone ili sezone u razvojnoj G ligi na bilo koji način uticali na odluku?

“Iskreno, jesu. Posebno ranije, kada smo imali prvi dio zaista ludog izbijanja u SAD-u, otprilike u junu, kada su se slučajevi počeli gomilati. Bilo je to pomalo kidanje živaca. Ljudi su se pitali hoće li se igrati fudbal, hoće li se igrati košarka… Niko zapravo nije znao. Tako da to jeste igralo ulogu. Nisam se želio vratiti i da onda ne bude sezone. Nisam htio izgubiti godinu dana. Za mene je to bilo teško. Ali u konačnici sam razgovarao sa pravim ljudima, našim trenerskim osobljem i posebno trenerom McCafferyjem koji je razgovarao sa rukovodstvom Big Ten konferencije i drugima o tome da li ćemo igrati. Dao mi je puno samopouzdanje da ćemo igrati ove sezone. Tako da je to za mene bilo veliko – ako se vratim, znao sam da će biti sezone. Imajući to u vidu, nisam mogao propustiti životnu priliku.”

Kažete da ste bili u kontaktu sa ljudima iz NBA. Znam da je to povjerljivo, ali možete li barem uopšteno govoriti o tome kakve su vam povratne informacije?

“Najveća stvar za mene su bočni pokreti, bočna brzina, da postajem sve brži i poduzimam sve što mogu da maksimiziram svoj potencijal kao sportista. Oni znaju da mogu da pogađam, da mogu da skačem, ali žele da postanem malo brži da bih mogao igrati odbranu na višem nivou u NBA ligi, posebno kao visoki igrač. Moram biti u stanju da čuvam šutere, da radim mnogo stvari u odbrani. Za mene je to samo motivacija i ono što sam tražio u tom procesu. Htio sam znati što bih, po njima, mogao bolje raditi. dobio sam puno dobrih povratnih informacija i mnogim ljudima se svidio moj trud i kako igram. Svaka ekipa sa kojom sam razgovarao doživljavala me je kao igrača koji će dugo igrati u NBA ligi. Tako da je to bilo veliko ohrabrenje za mene kao klinca koji zapravo nikada nije mislio da će imati tu priliku.”

Puno radite sa ocem koji često objavljuje snimke sa treninga na Twitteru. Koliko i na koje načine on utiče na vašu karijeru?

“Utiče na mnogo načina. On mi je bio mentor, naučio me je igri, uvijek je tu za mene. Iskreno, imam nevjerovatnu porodicu. U toj porodici ima puno ljudi koji su mi jako pomogli u karijeri. Moja majka, Šejla Garza, pomogla mi je od početka, pošto je neko vrijeme igrala košarku u Bosni. Moj ujak Teoman Alibegović i svi moji rođaci Amar, Denis i Mirza Alibegović, zaista su mi pomogli u karijeri. Ljeti sam uvijek provodio puno vremena u Bosni radeći s njima i ta ljeta su bila velika za mene. Tata me uvijek gura na viši nivo i pokušava poboljšati moju igru. On je vidio da ću imati ovakvu sezonu i prije nego što se ona dogodila. Radili smo tokom ljeta i prije treće godine je rekao da ću imati prosjek od 25 poena i 10 skokova, da ću raditi razne stvari. Ja se nisam toliko brinuo oko statistike, ali mislio sam da nema šanse da je to moguće. Da ću jednostavno biti dobar igrač i pokušati napredovati koliko god je moguće, ali da se ništa takvo ne može dogoditi. Ali se dogodilo. Tako da je on uvijek bio tu i vjerovao u mene.”

Spomenuli ste porodicu koja ima duboke korijene u sportu. Da li vam to olakšava život ili zapravo povećava pritisak?

“Meni je to puno olakšalo jer sam odrastao oko takvih ljudi, koji su bili toliko važni u vlastitom sportu. Moj djed Refik Muftić bio je sjajan fudbalski golman. Svakog ljeta, sve do devetog razreda, nakon škole sam provodio cijelo ljeto u Evropi sa porodicom. I puno je značilo samo biti u njegovom okruženju, u okruženju, kao što sam rekao, Teomana Alibegovića, moje mame i njene sestre blizankinje. Moj drugi djed James Halm je igrao na Univerzitetu Hawaii. Mislim da me je količina košarkaških umova oko mene učinila igračem kakav jesam. Kao dijete naučio sam toliko toga da sam imao prednost nad drugim igračima, jer sam jednostavno bio pametniji, bolje sam poznavao igru. Iako nisam bio tako brz i jak kao drugi, mogao sam shvatati igru bolje od njih. I jednom kada sam to iskoristio, uz naporan rad i čvršću igru, a očito sam i postao puno viši, mislim da se sve to nekako spojilo i mogao sam nastaviti da težim ka tome da budem bolji košarkaš.”

U nedavnom intervjuu za jedan američki košarkaški podcast rekli ste da ste u procesu dobijanja državljanstva BiH. Je li to već završeno?

“Prije neki dan sam poslao papire da dobijem rodni list, što je prvi korak, a onda se to pošalje. Moja mama je jako dugo radila u Ambasadi BiH u Washingtonu, tako da ona to sve poznaje. Dakle, da, u procesu sam, skoro sam gotov s procesom. Nadam se da ću dobiti državljanstvo prilično brzo jer to je nešto što sam dugo želio uraditi, da bih mogao predstavljati Bosnu. I cijela porodica moje mame bila bi jako sretna. Posebno što je moj rođak u reprezentaciji, Amar Alibegović. Mogućnost igranja s njim za mene bi bila ostvarenje sna. Tako da radim na završavanju toga.”

Jeste li u kontaktu sa ljudima iz bosanskog košarkaškog saveza, sa trenerima?

“Da. Oni su se počeli javljati nekada tokom moje prve i druge godine na univerzitetu, mislim da su bili objavljeni neki članci u Bosni. Tako da sam u prošlosti razgovarao sa nekoliko trenera o tome i oni su htjeli da dođem prošlog ljeta, ali nisam mogao. Stvarno sam razmišljao o pokušaju da to učinim ovog ljeta, ali se nije dogodilo zbog pandemije. Mislim da ćemo u budućnosti uspjeti pronaći način da mogu otići tamo i igrati za reprezentaciju.”

Kada ste posljednji put bili u BiH? Osim rodbinskih veza, koliko ste povezani sa državom?

“Bio sam u Bosni prošlog ljeta, u avgustu. Išao bih ponovo ove godine, ali nisam mogao zbog Covida. Bio sam tamo otprilike tri sedmice, u Sarajevu, moja baka i dalje živi u Sarajevu. Tamo su bili i moj ujak, moja tetka i nekoliko mojih rođaka. Trenirali smo svaki dan. Očito da kada sam postao stariji i krenuo u srednju školu, nisam mogao ići toliko često, jer sam igrao turnire, imao posjete, ili nešto treće. Ali bilo je sjajno biti tamo. Radujem se da idem ponovo. Uvijek je lijepo otići i vidjeti svoju porodicu i moći igrati košarku sa svima. Bio je to veliki dio mog djetinjstva, više nego sada. Svakog ljeta sam stvarno odrastao tamo.”

Ostatak Garzinog intervjua pročitajte na portalu VOAnews.com.