Piše: Indira Kučuk-Sorguč

U prsima osjećam koliko mi fali moj prijatelj Hase.

Asim Ferhatović Hase zauzima posebno mjesto u srcu Džemaludina Mušovića. U mladosti on je bio njegov iskusniji učitelj i fudbalski mentor, poslije se taj odnos razvio u pravo prijateljstvo iz kojeg je Muše kao mlađi upijao Hasetove bisere mudrosti, a Hase, operiran od sujete, bio spreman da podrži odvažne odluke mladoga čovjeka koji je znao prokrčiti sebi put do uspjeha. Njihov je odnos bio specijalan – bratski, pokroviteljski, neposredan – kakav može biti među otvorenim i iskrenim ljudskim dušama. Nije prošla nijedna važna odluka, životna dilema i komplicirana situacija da je Muše nije podijelio s Hasetom. Od onda, kada ga je maltene za ruku doveo u prvi tim FK “Sarajeva” i kasnije, kada se Muše oženio Suadom, Hase i njegova supruga Vahda ostali su prijatelji kuće Mušovića, učestvujući u svim bitnim događajima, radostima i žalostima, jubilejima i nagradama, slavljima i životnim previranjima.

– Mi smo se vezali i familijarno, i intenzivno smo se družili i poslije kada sam otišao u Split. Najviše smo sjedili u hotelu “Stari grad” preko puta njegove radnje. On je igrao do 1967., kada je Sarajevo prvi put osvojilo titulu šampiona Jugoslavije. Hase je imao tešku povredu i pogrešno su ga liječili. U jednom trenutku mu je i život bio u opasnosti. Na nekoj utakmici protivnički igrač ga je udario po nozi, u list, i nisu mu smjeli davati blokade, a jesu, samo da bi odigrao utakmicu. I iskompliciralo se, mogao je dobiti sepsu, srećom, spašen je u zadnji čas. Međutim, zbog te povrede je završio karijeru ranije, iako je mogao dugo igrati pošto je imao izvanredne fizičke predispozicije. Hase je pristupao treningu i utakmicama boemski. Da je bio u organiziranijem klubu, koji je imao veće aspiracije u Evropi, on bi bio svjetska nogometna zvijezda. Bio je evropski klasni kalibar igrača – anticipirao je igru, vidio dalje od drugih, bio fokusiran na cilj i iznimno je volio igrati fudbal. A nije morao, jer je dolazio iz dobrostojeće čaršijske familije, ali ga je volio, u fudbalu se pronalazio, živio je za Sarajevo i klub i grad. Koliko je bio zaljubljen u Sarajevo, najbolje svjedoči jedna epizoda iz njegove karijere: Negdje 1963. otišao je u “Fenerbahçe”, potpisao ugovor i odigrao samo nekoliko utakmica, vratio sve pare klubu, što je nezabilježeno u historiji fudbalskih transfera ikad, te došao prvim avionom natrag u svoje Sarajevo. FK “Sarajevo” se borilo za opstanak u ligi i igralo važnu utakmicu sa “Željom”. Hase se vratio da spasi svoj tim. Pobijedili smo 3:2 u utakmici za srčanog udara. Hase se uhvatio za stativu nakon čega se stativa slomila na Grbavici i navijači su u euforiji pričali kako je Hase slomio stativu “Željezničara”! To je ostalo u narodu kao anegdota – prisjeća se Muše legendarnog sportiste i velikodušnog Sarajlije.

Mnogo je nezaboravnih trenutaka koje su obilježili druženja bračnog para Mušović-Ferhatović i isto toliko je onih koji su odredili prijateljstvo dvaju igrača, prvotimaca “Sarajeva”. Koliko su bili značajni jedni drugima, svjedoči još jedan veoma bitan događaj u karijeri Suade Kavazović-Mušović. Kada je obilježavala dvadeset godina umjetničkoga djelovanja kao solistica Sarajevskog baleta, insistirala je da u Organizacionom odboru manifestacije bude i Asim Ferhatović Hase. Njene kolege su se čudile ovom izboru jedne vrhunske umjetnice, jer je vladalo nepisano pravilo da su samo oni koji pripadaju kulturnom miljeu mogli svjedočiti, razumjeti i interpretirati određeni umjetnički događaj. Međutim, Asim Ferhatović Hase je bio osoba raskošnoga senzibiliteta, nadahnut i srčan, izvrsne eruditivnosti i osjećaja za lijepo. Posjedovao je istančan ukus i govorio je otvoreno šta misli o svemu što je vidio i čuo. Nerijetko je posjećivao Pozorište i kao u sportu mogao je vrlo jasno procijeniti ko je od umjetnika talentiran i istinski predan zadaći a ko ne.

– Kada ga je Suada stavila u Počasni odbor svoga jubileja, direktor Opere Miroslav Jančić ju je dugo od toga odgovarao: “Nemoj Suada, šta će ti Hase Ferhatović, on ne bi trebao biti u Odboru, on je fudbaler.” Lista za Počasni odbor jubileja je pravljena po političkoj liniji, najmanje po profesionalnoj umjetničkoj i po željama slavljenice. Suada mu je bez dvoumljenja replicirala: “Ne znaš ti ko je Asim Ferhatović, ko je on u gradu i šta on znači za Sarajevo!” Hase je s radošću prihvatio njen poziv i došao na proslavu – prisjeća se Muše kako je ta istinska legenda Sarajeva gledao na ono što je tada Suada izvodila na sceni. On je imao izuzetnu širinu duha i sve je shvatio. Meni se obratio sa svojim poznatim šeretskim humorom da me malo brecne: “Vidiš Muše, u ovom katalogu više puta piše Kavazović nego Mušović!”.

Hase je bio, to je poznato, izrazito nostalgičan, jer nije mogao sebe zamisliti van Sarajeva, i on to nije krio. Ta njegova vezanost za grad možda je ograničavala njegove uspjehe jer nije išao u veći klub, a FK “Sarajevo” je na neki način limitiralo ovakvog jednog prvoklasnog igrača.

– Najradije sam se po povratku sa svojih igračkih i trenerskih odiseja družio s rahmetli Hasetom. Kad je preselio na onaj svijet, ja sam s “Čelikom” bio na pripremama u Makedoniji i svijet mi se srušio. Uspio sam da s Dojranskog jezera dođem u Skoplje i uhvatim jedini let te sedmice za Sarajevo i stignem na dženazu.

On je bio veliki humanista. Kad ljudi nisu imali da plate porciju ćevapa, davao im je besplatno. Mnogima je posuđivao pare i mnogi mu nisu vraćali. Takvu širinu duše i veličinu srca ne poznaju današnje generacije.

Hase se jedan dan jako nasekirao, jer su ga poreznici nepravedno potvorili i navečer je rekao svojoj kćerki Melki, koja je završila medicinu: “Boli me u prsima, možeš li mi čaj napraviti?”. Imao je stravičan udar prije nego što je sišao iz spavaće sobe do Melke u kuhinju, ali kao sportista nije tome pridavao toliku važnost. Nažalost, ispostavit će se da je odmah nakon tog udara došao onaj koji je po njega bio koban.

Hase je imao izvanredan smisao za humor. Bio je natprosječno inteligentan, to se moglo spoznati u direktnom razgovoru s njim. Kroz žargon je saopćavao istinu i upućivao poruke koje su bile njegova lična karta.

Kad je svjetski šahovski prvak Bobby Fisher došao u Sarajevo, Hase je igrao s njim, jer je jako volio šah i imao je čak i neku profesionalnu kategoriju. Fisher je igrao tako da povuče potez i popije čašu mlijeka, a Hase viski. I u nedogled.

“Gdje ću ja s njim, on mlijeko pije, a ja viski, nema mi spasa!”, šalio se na vlastiti račun.

Fisher i kad je igrao simultanke, nije htio remizirati, a kad se zaoštri partija, on ne hoda od ploče do ploče. kako bi vukao poteze, nego uzme stolicu i sjedne pored protivnika i koncentrira se da ga pobijedi. Bio je ukoljica, nikome nije popuštao, jednostavno, nije dao ispred sebe – što i jeste odlika svih velikana.

Hase mi je poklonio svoju šahovsku garnituru od izrađene rezbarije, koju držim u kući u Faletićima pored Mošćanice, gdje smo obojica provodili tople ljetne dane.

Nekoliko godina poslije mene i Hase je kupio parcelu u Faletićima, tako da smo se za finih dana češće sretali i družili.

Njegova radnja bila je pojam kvalitete. Toliko je sve bilo vrhunsko da su ćevabdžije s čaršije dolazile kod njega na doručak. Zamislite, nisu htjeli jesti kod sebe, jer su najbolje znali šta oni a šta Hase stavlja u hranu! Hase do jedan sat popodne proda sve i ključ u bravu do sutra.

Sjećam se kad su bili susreti Skadarlija – Baščaršija, on je u Beogradu na Skadarliji imao svoj roštilj, i svako jutro su mu iz Mehine pekare slali somune. Nije mogao osvojiti od posla.

Ljudi koji su dolazili izvana samo su tražili Hasetovu radnju, samo su tu željeli pojesti ćevape. Njegova radnja se nije nalazila u centru Baščaršije nego u jednoj poprečnoj čikmi i nije je bilo lahko naći. Ali su je svi nalazili i redovi su se protezali do tramvajske pruge.

Nikad neću zaboraviti njegove bisere – prisjeća se Muše – Jedno vrijeme je riba toliko bila na cijeni da se Hase znao našaliti pomalo ironično: “Da zna tele plivat’, kol’ko bi kila koštala!”

Pošto nije volio more, govorio bi: “Dabogda se zaledilo u valovitom stanju!”Jer nije bilo dovoljno da se samo zaledi pošto se zaleđeno, ipak, može za nešto koristiti. Trebalo je da se zaledi u valovitom stanju, jer bi tako ostalo neupotrebljivo.

I sada dok gleda sa svojih pendžera u Hasetovu kuću, ne budi se u njemu samo nostalgija za prohujalim vremenima nego naviru istine o prolasku i svevremenosti. I jedna tužna spoznaja da ne shvaćamo vrijednost čovjeka dok on ne ode s ovog svijeta. Tek tada, kada ga fizički ne srećemo na čaršiji i ne razmjenjujemo onih nekoliko podrazumijevajućih riječi: “đe si ba, šta radiš, kako si i vozdra”, zapravo osjećamo negdje u prsima koliko nam fali, a mozgom racionaliziramo koliko je takva osoba utjecala na duh grada.

– Kad sam bio trener “Sarajeva”, uspio sam da nekoliko godina poslije Hasetove smrti organiziramo memorijal sjećanja na njega. Doveli smo jednom “Crvenu zvezdu” iz Beograda i jednom “Nantes” iz Francuske, kada ga je vodio Ćiro Blažević. Dva puta smo odigrali spomen-utakmicu na Koševu i napravili Hasetovu bistu ispred stadiona.

(Napomena: Tekst preuzet iz djela “Suada i Muše – Fudbaler i balerina” uz dozvolu autorice Indire Kučuk-Sorguč. Fragmenti ovog djela će i ubuduće izlaziti na portalu Sportske.ba.)