Nekadašnji napadač FK Sarajeva Bernard Barnjak ponovo je privukao pažnju regionalne javnosti, otkrivši detalje transfera koji je krajem osamdesetih godina izazvao velike tenzije između najvećih hrvatskih klubova – Dinama i Hajduka.
Barnjak je 1989. godine napustio bordo klub i preselio se u Split, iako je prethodno imao gotovo završen posao sa zagrebačkim Dinamom. Njegov dolazak na Poljud bio je dio tadašnjeg velikog transfernog talasa na prostoru bivše Jugoslavije, u kojem su Šuker, Mijatović i Belodedić pojačali najveće rivale.
Iako je u Hajduku proveo samo jednu sezonu, tokom koje je u 23 nastupa postigao četiri gola, priča o njegovom prelasku i danas izaziva pažnju. Posebno zbog okolnosti koje su mu prethodile.
Barnjak je u razgovoru za „Jutarnji list“ otkrio da je prvo dao riječ Dinamu.
“Moram vam nešto priznati, ne znam je li to ikad bilo objavljeno. U decembru 1988. Velimir Zajec je došao u Sarajevo da bi me doveo u Dinamo. Sjeli smo, potpisali nekakav predugovor i dogovorili platu od 150 hiljada maraka i Golf dvojku. Dobio sam odmah i 25 hiljada maraka avansa, s tim da sam pet hiljada odmah morao dati čovjeku koji je bio posrednik u tom poslu. Međutim, na kraju sezone, negdje u maju, prišao mi je Jurica Jerković i ponudio mi odlazak u Hajduk. Znate, ja sam ime dobio po velikom Bajdi Vukasu, kod mene se u kući navijalo za Hajduk, ja sam navijao za Hajduk i jednostavno sam odlučio otići u Split”
Nakon što je odlučio promijeniti kurs i potpisati za Hajduk, uslijedili su problemi. Pozivi iz Zagreba, spor oko novca i, kako tvrdi, ozbiljne prijetnje.
“Već sam bio u Splitu kad su me nazvali iz Sarajeva i pitali gdje sam, da me traže ljudi iz Dinama, da su pripreme krenule, a mene nigdje. Javio sam se u Dinamo i objasnio da sam odlučio otići u Hajduk i da nema teorije da se predomislim. A gdje su pare? Rekao sam da ću vratiti 20 hiljada maraka čim ih budem imao, jer sam njihov novac potrošio, a oni su mi poručili da im dugujem 25 hiljada, jer su uračunali i onih pet hiljada posredniku. Ja sam im rekao da ću 20 vratiti, a da me tih pet hiljada ne zanima. Čovjek iz Dinama mi je poručio da ću ja vratiti svih 25 hiljada i da će oni poslati u Split čovjeka koji će me natjerati da vratim sve do posljednje marke. Rekao sam im neka pošalju koga god hoće, ali ću vratiti samo 20.000. I onda sam odlučio kupiti pištolj, češku Zbrojevku, te sam ga stavio ispod sjedala u autu. Za svaki slučaj jer ozbiljno mi je zvučao taj čovjek iz Dinama. Međutim, nije Dinamo nikoga poslao, ali kad sam iz Hajduka odlazio u Španiju, morao sam platiti svih 25 hiljada da bih dobio izlazne papire”
Hajduk mu je ponudio znatno bolje uslove nego Dinamo, a tadašnji iznos mu se činio kao bogatstvo.
“Jerković me pitao kakav novac očekujem, a kako sam imao od Dinama 150 hiljada i Golf II, od Hajduka sam tražio 200 hiljada i Audi 80, poznatog kao ‘jaje’. Bio sam Hajdukov navijač, ali kad sam već bio u prilici postaviti cijenu… Kad sam potpisao ugovor na 200 hiljada maraka, pomislio sam da je to novac koji do kraja životu neću moći potrošiti. Nisu moji u Sarajevu bili sirotinja, ali nismo baš bili ni imućni, nego skromna radnička porodica. Tada su plate bile oko nekoliko stotina maraka, s tih 200 hiljada mogao sam kupiti tri dobra stana u Splitu. Nisam kupio na kraju nijedan, bio sam mlad i lud, željan života i provoda… Kad sam imao ja, imali su i svi oko mene, svi u kafiću ili klubu u koji bih ušao. Kad sam na kraju sezone napuštao Split, ne samo da sam potrošio sav novac nego sam bio dužan 12 hiljada maraka jednom vlasniku kafića. A što da vam pričam? Mladost i ludost, tako je bilo”
Posebno emotivan dio razgovora odnosi se na prijateljstvo s Alenom Bokšićem, koji mu je bio velika podrška u najtežem periodu života.
“Čujemo se, ne često, ali imamo kontakt. Boka je legenda, on mi je kao brat, zadužio me dok sam god živ. Ispričat ću vam samo jednu epizodu s Bokom. Meni je žena poginula 2001. u saobraćajnoj nesreći. Bokšić je došao u Sarajevo na sahranu, a nakon što je sve završilo odveo me na stranu i rekao da će mi na račun uplatiti 100 hiljada maraka, da mi pomogne, jer je vidio da sam izgubljen, a računao je da trebam novac. Boka je neizmjerno velika duša, znam tolike ljude kojima je pomogao, nekima je i stanove kupio”
Barnjak je bez zadrške govorio i o bankrotu te životnim greškama.
“Kroz karijeru sam ukupno dobio oko milion i pol maraka (oko 750.000 eura), što je ipak bio lijep novac. U Sarajevu sam napravio dvije kuće, imao pizzeriju… I sve je krenulo naopako kad mi je prva supruga stradala u saobraćajnoj nesreći. Nakon tog sam pao u depresiju, dugo godina sam lutao tražeći način da se izvučem. Na kraju sam bankrotirao, otišao u Švedsku kod mame i brata, te ondje upoznao sadašnju suprugu, s kojom sam 17 godina, i doselio se u Sveti Filip i Jakov. Živimo skromno, ali živimo ugodno. Novac me nikada nije zanimao, nije to za mene. Imam prijatelje, svoje društvo, švedsku penziju i nemam potrebe ništa mijenjati. Naravno da sam svjestan svojih pogrešaka, posebno u igračkoj karijeri, ali više ih ne mogu promijeniti”
Bivši fudbaler Sarajeva karijeru je započeo u Igmanu iz Konjica, a tokom godina nosio je i dresove Castellona, Famalicaa, Apollona i Paniliakosa. U bordo klubu proveo je četiri i po sezone, ostavivši zapažen trag.
