Piše: Josip Pandža
Prijedlog za Ministra sporta KS Kenan Magoda. Ja ne znam ko je ministar sporta Federacije, SBK, ZE-DO Kantona pa se obraćam direktno tebi jer si jako aktivan medijski i svima nama često vidljiv.
Ti imaš priliku biti vizionar kojeg će BiH zapamtiti kroz povijest. Donesite zakon da svako dijete ima sat tjelesnog odgoja svaki dan. Djeca su nam debela, sa problemom sjedalačkog života, sa deformitetima u fizičkom odrastanju, a neka su nam djeca čak i anksiozna jer ih društvene mreže uništavaju. Ako nam djeca imaju svaki dan sat tjelesnog, oni će biti zdraviji fizički i mentalno, bolje će spavati, bolje će se fizički razvijati, a ta česta fizička aktivnost će da pokaže koje dijete je za koji sport sposobno. Često se dešava da mali igraju košarku, veliki nogomet, spori su u atletici itd. Profesori tjelesnog odgoja će da naprave ispravno usmjerenje. Ne trebaju da sportska usmjerenja rade roditelji koji su često nesretni svojim sportskim neuspjesima pa to kompenziraju kroz dijete koje često nije talentirano za jedan sport, a možda u drugom sportu može biti šampion ili će se osjetiti važno unutar nekog kolektiva pa neće biti anksiozno. To će da usmjeri profesor Tjelesnog odgoja ako djecu viđa češče u dvoranama i na stadionima.
Ako mi neko pokuša objasniti da školski program nema prostor za svakodnevni tjelesni odgoj, dajem vam rješenje. U školi ne treba da postoji vjeronauk. Molitva i vjera su stvar osobnog izbora i postoji dovoljan broj objekata gdje se vjera može prakticirati.
Dajem vam primjer Države koja je treća u Svijetu u košarci u zadnjih 30 godina, a ima samo 3 miliona stanovnika. Imali smo sreću vidjeti Arvydasa Sabonisa na Europskom prvenstvu za mlade u Litvaniji 2015. On je objasnio kako je Litvanija košarkaška velesila na tako mali broj stanovnika. Zadnjih 30 godina u Državi postoji zakon koji obavezuje svaki razred u osnovnoj školi da ima svoj košarkaški tim, a škola košarkaško prvenstvo razreda. Ta masovnost je napravila toliko velikih igrača i košarkaških medalja Litvanije. Oni su izabrali da budu košarkaška Država, a ima ih manje nego nas u BiH.
Mi smo izabrali da budemo neuspješni, debeli i nesretni. A strašno smo talentirani za kolektivne sportove. Ulažemo malo para u puno sportova kako bi ostali dobri sa svima, jer svi su glasači. Ja razumijem tu logiku, ali uspjeha nema. Svi ljudi koji žele da sjede na više stolica, padnu sa svake. Možda nam usmjerenje financija u dva sporta donese veći uspjeh. To bi također bio zaokret, uložiti puno para koje postoje sigurno u probrane sportove. Sport je najveća reklama jedne Države. Primjer toga je da za BiH ljudi u inostranstvu znaju samo preko Džeke, Muse, Nurkića, Salihamidžića, a nikako po imenima političara.
Najlakši put u politici sporta na godišnjem ili četverogodišnjem nivou za uspjeh je donirati Želji, Sarajevu, Bosni, Lani Pudar, Amelu Tuki nešto para, obećati državni stadion, pričati o mafiji u nogometu i ti potezi imaju najviše lajkova, ali za ozdravljenje nacije je potrebna veća fizička aktivnost. Zakon o sportu to može nametnuti, ili sam ja samo jedan laik koji to ne razumije. Možda je nemoguće. Možda nema dovoljno glasačkih ruku da nam djeca budu fizički aktivnija. Bilo bi zanimljivo vidjeti ko glasa protiv fizičke aktivnosti djece.
Ovaj post nije kritika tebi, ovo je samo jedna ideja. Ako ti nemaš ingerencije, možda mogu da pomognu Dino Konakovic, Nermin Nikšić, Igor Stojanović. Oni vole sport.
Ovo je prijedlog za bolje sutra naše djece, za zdravlje naše djece, a ti češ svakako raditi kako misliš da treba. I da ignoriraš ovo, apsolutno te razumijem jer vjerujem da prijedloga, savjeta, ideja imaš stotine svakog dana. Moj cilj nije pametovati, ovo je samo prepisivanje ideja od pametnijih i uspješnijih ljudi. Na kraju dana, ako ovo vidi neko dijete, pa bude fizički aktivnije, ili ode pitati profesora ili nastavnika tjelesnog odgoja za koji sport je sposobno, post ima smisla.
Fizički aktivniji, mentalno zdraviji!
