PIŠE: Mladen Bošnjak
Dobra je to slika: Marinko Umićević, predsjednik Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine, žestoko brani naš savez i našu reprezentaciju od izvjesnog Lasea Boesena koji se drznuo miješati „u unutrašnje stvari“ naše izabrane vrste. I to bi bila idealna slika kad bi dolazila iz stvarnosti. U ovom su slučaju teze obrnute: Danski rukometni odličnik brani reprezentaciju od Umićevića i brojnih umićevića unutar saveza.
Problem je što predsjednik (ako je on zaista predsjednik) žestoko brani sebe, svoju poziciju. Narod bi bio puno slikovitiji i efikasniji: svoju guzicu! Ko je taj Boesen – upinje se Umićević, otkud mu pravo, ko ga je zvao, itd… I onda nabraja cifre kojima su plaćane vozne karte i izvjesni putni troškovi. Umićević žestoko istrajava na tim brojkama taman kao da je ćaćine novce brojao, a ne narodne i sponzorske. Ne treba mu odgovarati ko je Lase Boesen, svaki gledatelj rukometnih utakmica to znade, a kamoli oni koji rukomet pozornije prate.
Lako za naš javašluk, lako za novce, još lakše za dresove i putne torbe. Lase Boesen je za nešto drugo bolno u pravu, za ono što je Umićevića najviše kosnulo: za krvna zrnca. Danac je apsolutno u pravu: Rukometni savez Bosne i Hercegovine pun je onih koji čine sve da se rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine ugasi, da propadne, nestane. Druga je stvar što to nije nikakva novost, što i zadnji laik znade da se Umićević i slični u Savez trpaju radi delegatskih, sudačkih, kontrolorskih i inih pozicija, da su za bijedni dinar u stanju srušiti jednu perspektivnu stvar kakva je reprezentacija BiH. A tome najviše kumuju upravo – krvna zrnca!
Upravo su krvna zrnca – primjetio je to i Boesen – ključ uspostave raznih odbora u Rukometnom savezu BiH. Umićević, Alpeza, Miljuš, Suljević, i čitav niz drugih „dužnosnika“ neće kazati da odstupaju u korist boljih, kompetentnijih, kvalificiranijih… Ne, svi će reći da su delegirani po krvnim zrncima. Po nacionalnom ključu! I naravno, kad se uljušture u taj ključ, ne može im nitko ništa. Mogu bez ikakve bojazni raditi protiv reprezentacije. I rade! To je barem više nego očito.
Protiv toga se ne treba boriti, to je tako i tako će i ostati. Jer zna ovaj sitniš iz saveza koji tvore krovni – bez nacionalnog ključa, a po struci kao jedinom mjerilu – bit će na margini, bit će bijedne sjenke političkih uhljeba koji ih drže. Svatko normalan u ovoj državi svjestan je ovih stvari, samo što ih iz ovih ili onih razloga gura pod ćilim. Pod rutu!
I da se vratimo početku teksta: Kad ozbiljno stavimo predase naše osnovne probleme, dakle dresove, ručnike i torbe, pomislit ćemo da smo na polovini prošlog stoljeća, na početku 50-ih. S druge strane kad samo površno „škicnemo“ Umićevića vidjet ćemo da on tavori u drugoj polovini 19-og vijeka, onoga u kojem se bude nacije, a njihov primitivni sloj pribjegava paranoji.
Između Umićevića i Boesena, ja biram potonjeg!