Piše: Mladen Bošnjak
Čim sam ugledao poluprazne tribine Olimpica, ugasio sam televizor. Odustao sam od gledanja rimskog nogometnog derbija koji je, štono riječ do jučer, bio navijačka i gledateljska poslastica. Ako Olimpico nije pun k'o šipak to je pokazatelj da nešto ne štima, da negdje škripi.
Bosanskohercegovački mediji su pokušali raspaliti, ako ništa drugo onda kladioničarske, strasti potencirajući sraz naših reprezentativaca Džeke i Lulića.
I ne bijaše mi žao što sam ugasio televizor. Epilog, prema riječima svjedoka negledljive, utakmice najbolje se oslikava u poražavajućoj, papanskoj reakciji našeg reprezentativca Senada Lulića prema suparničkom igraču. To što on tvrdi da je na „provokaciju odgovorio provokacijom“ šuplja je i prozirna demagogija, loš dječački izgovor, jeftina isprika. Senad Lulić je reprezent Bosne i Hercegovine, jedna od Baždarevićevih uzdanica. On ne smije tako lako ispadati iz takta, ne smije ispadati provincijski primitivac kojemu je prodaja čarapa mizerna rabota.
Bilo bi mu na čast, nama na ponos, da je pružio zapaženu igru, da su ga mediji i kolege nogometaši apostrofirali kao glavnog aktera derbija. Ovako, ostaje gorak okus primitivizma, ostaje dojam manjka odgoja, dojam nezrelosti, nedoraslosti…
Luliću treba posebno skrenuti pozornost da slične eskapade individualizira, da kao reprezentativac naše zemlje prakticira posve drugo ponašanje, da vodi računa o činjenici da predstavlja svih nas. I da jednom za svagda shvati da je puno bolje, normalnije i prihvatljivije, prodavati čarape nego šuplju i prozirnu demagogiju.
