Pretpostavljam da mnogi od vas znaju one priče o mnogobrojnim fudbalskim talentima širom svijeta koji su mnogo obećavali, za njih se otimali veliki klubovi, nudili milioni, ali na velikoj sceni nisu mnogo napravili, najrpije zbog sebe i svog ega. Ova priča je sasvim drugačija.
Da bi nekada postali “zvijezda”, kažu da vam zvijezde moraju biti naklonjene, Semiru Borogovcu i pored ogromnog fudbalskog talenta nisu bile baš previše, barem što se fudbala tiče, gdje bi mogle biti, o tome nešto kasnije.
Teško je objasniti zašto Semir nikada nije zasjao punim sjajem, kakvim je zbog svog talenta zaista i trebao.
U većini bosanskih mahala, uvijek je postojao taj neki malac za kojeg se govorilo "ovaj bi mogao daleko dogurati", neki uspjevali, neki bili mangupi pa se i danas prepričava kako je mali Mujo iz Brdarića dva put kroz noge onomad proturio loptu Alenu Škori, ili kad je golobradi Suljo iz Donje Sanice igrajući za Podgrmeč u Kupu protiv Želje, predriblao kompletnu Željinu odbranu, zaobišao i golmana ali kad je trebao loptu ubaciti u mrežu, šutnuo je u gol aut, pa kad g saigrači upitaše "šta ti bolan bi!?, odgovori Suljo: "Gdje ćeš bolan Želji na Grbavici odbranu izigrati ovako još im dati gol". Elem, Mujo je volio kafanu pa nije uspio, Sulju babo natjerao da se rano oženi da i ostavi fudbala jer eto "od tog hljeba nema". Danas Mujo i dalje u lokalnoj kafani prepričava kako je driblao Škoru dok Suljo ima posao prevoznika u Sanskom Mostu i često se sjeti aplauza pune Grbavice, kao nekih lijepih starih vremena.
Priča Semira Borogovca nije baš takva, naime, ovaj izrazito talentovani fudbaler u potpunosti je bio predan fudbalu, treninzima i karijeri ali...
Još kao dječak iz matičnog Slavena došao je u tuzlansku Slobodu i vrlo brzo pokazao svoj raskošni talenat, najprije ljevicu koja je obećavala mnogo. Vrlo brzo je Semir došao do U-17, a zatim i do U-19 reprezentacije BiH. Bio je jedan od najboljih igrača u omladinskom pogonu Slobode, uveliko se već u gradu soli pričalo o "Borgiju", kako je tada dobio nadimak. Trudio se i radio zaista naporno, ujutro u srednju medicinsku na nastavu, poslijepodne trening na Tušnju, pa onda na autobus kući za Živinice i svaki dan tako, nije mu bilo naporno.
Po isteku juniorskog staža, automatski je prekomandovan u prvi tim. Čekalo se da zasja pred punim Tušnjem, pričalo se tada o čudu od djeteta kojeg je Sloboda spremala za veliku pozornicu. Po dolasku u prvi tim Slobode, dočekala ga je strašna ekipa. Sloboda je tih godina konstatno bila u vrhu, generacija sa Husejinovićem, Tosunovićem, Osmanhodžićem, Prodanovićem, Mikelinijem, Muamerom Zoletićem, Babićem, žarila je palila bh terenima. Eh, upravo ovj zadnji, Ivica Babić igrao je tada lijevog beka u Slobodi, bio u strašnoj formi, sjetiće se navijači Slobode njegovog projektila u prvoj minuti polufinala Kupa BiH protiv Željezničara, za 1-0 kada je Ibrahim Šehić ostao nemoćan. Imao je Borgi tada strašnu konkurenciju, najprije u Babiću jer je i sam igrao lijevog beka.
Kako ne bi sjedio na klupi i kako bi dodatno nadogradio svoj raskošni talenat, odlučiše iz Slobode poslati Borogovca na posudbu u matični Slaven. Živiničani su te godine izborili plasman u 1. ligu Federacije i već na startu bili pravo osvježenje. Braća Mirnes i Mirza Salihović, zatim Trumić. Omerkić, Aličić, Tomić, Softić, Merim Zoletić, Borogovac i ostali..bili su zaista paklen tim pod vodstvom Samira Hadžimahovića. Dobro, bilo je tu dosta mangupa, bolje reći “romantičara”, pa nažalost nisu napravili više od drugog ranga bh. fudbala.
No, vratimo se na Borogovca. Nije Semir gubio nadu dolaskom u Slaven, naprotiv, shvatio je to kao normalan proces gdje treba postići zrelost za viši nivo. I igrao je odlično, njegovi golovi iz slobodnih udaraca strašnom ljevicom, podsjećali su na tada golove Sejada Salihovića koji je nekako u isto vrijeme nastupao za Hoffenheim. Čekalo se da prođe još koji mjesec i da se Semir vrati na Tušanj. Na polusezoni odlučiše da ostane još malo, što bi se u narodu rekli "da sazrije".
Dobre igre Slavena nisu prošle neopaženo, pa je već na kraju sezone prvi strijelac ekipe Mirnes Salihović potpisao za Velež, i baš kao Semir u Slobodi, došao u tada odlično ukomponovan tim sa Džafićem, Osmanagićem, Čolićem...Željeli su u Veležu zajedno sa Salihovićem i Borogovca, ali on je čekao samo jedan poziv, onaj sa Tušnja.
Za trenera Tuzlaka tada je imenovan Vlatko Glavaš, koji je čuvši za Borogovca, pozvao ga da se priključi pripremama Slobode za nadolazeću sezonu. I nije Glavaš pogriješio kada je pozvao Semira. Bio je nakon samo dva treninga oduševljen i upravi kluba poručio da se ugovor sa Semirom potpiše odmah. Toliko je Glavaš bio zadovoljan viđenim da je sa velikim nestrpljenjem čekao novu sezonu da predstavi novog lijevog beka Slobode, koji je zapravo mogao igrati i krilo.
"Ma kompletan igrač, takve ljevice još od Jarnija vidio nisam. Ako sve bude kako treba, on je za godinu dana u Bundesligi, rijetki su ovakvi igrači, pogotovo ovakva lijeva noga", znao je tada reći Vlatko Glavaš.
U Slobodi međutim dolazi do prvih turbulencija, tim se dosta promjenio i nije se baš optimistično čekala nova sezona, što se ne može reći za Borogovca koji je brojao dane da istrči na Tušanj. U svim pripremnim utakmicama, Borogovac u prvom zastavu, reklo bi se zacementirana pozicija. Međutim, samo deset dana pred početak prvenstva, Borogovac se vraća u Slaven. Kako i zbog čega, mnogima nije bilo jasno. Neki kažu da je poslan još da se “kali”, drugi pak da mu nisu ponuđeni uslovi kakve je zaslužio…Zbog čega Semir tada nije zaigrao za Slobodu, mnogima nikada neće biti jasno. Nije on bio jedan od onih igrača koji je čekao priliku da ospe paljbu po drugima, preuzeo je odgovornost na sebe i pomislio da zaista mora još neko vrijeme provesti u nižem rangu i pored svega nastavio briljirati u Slavenu.
Kako poziv iz Slobode nije dolazio, odluči Semir na par mjeseci probati u Njemačkoj pa je potpisao šestomjesečni ugovor sa ekipom Tus Rusingena. Iako je bio standardan, smatrao je da sa 21. godinom na leđima ipak može više.
Nije međutim drugo Semiru trebalo da ponovo dobiju priliku na velikoj sceni. Nakon pola godine u Njemačkoj, Semir Borogovac nakon nekog vremena dobija poziv Amara Osima da se priključi pripremama Željezničara. Već na prvim utakmicama pokazao je da će za koji dan vjerovatno potpisati ugovor sa plavima. Osim nije krio oduševljenje, škripalo je tada na lijevom beku tima sa Grbavice, nakon odlaska Mirka Radovanovića. Ali ne lezi vraže, tik pred potpis ugovora, dođe u Želju još jedan lijevi bek, zvao se Josip Kvesić, sve ostalo već znate.
Borio se Semir za ugovor sa Kvesićem, međutim, Osim procjeni da su mu dva lijeva beka u timu ipak previše, pa ipak dade šansu Kvesiću koji je u to vrijeme bio standardan U-21 reprezentativac BiH i kao takav već u izlogu inostranim klubovima.
Razočarani Borogovac vratio se u Njemaču, a u malenom Rusingenu mu pripremili veličanstven doček. Jednom prilikom na terenu u Rusingenu ugledao ga je slavni Mario Basler, koji će ga poslije i trenirati. Čudio se Basler zašto je Borgi u jeku svoje mladosti u njemačkom niželigašu, ali teško je legendarnom igraču Bajerna bilo objasniti zašto u domovini nije dobio priliku kad je trebao. Šutio je Semir i radio, u sebi je uvijek gajio želju za povratkom, da pokuša barem još jednom što bi se reklo.
I vraćao se, najprije u banovićku Budućnost gdje je proveo pola godine i bio standardan u crno-zelenom dresu. Želja je bila Premijer liga, poziva je zapravo bilo, ali nije više želio trošiti vrijeme na silne probe pa se iz Banovića ponovo vratio u Rusingen. Zbog administrativnih razloga, ponovo je morao za BiH te je obukao dres Radničkog iz Lukavca. Odigrao polusezonu, a onda, tračak nade.
Nakon dobrih partija u Radničkom, stigao je poziv od Kemala Alispahića koji je tada preuzeo Čelik. Nakon samo jednog treninga, želio je Alispahić Borogovca u ekipi. U isto vrijeme dolazi novi poziv iz Njemačke, dok je u Čeliku kriza već uzela maha. Klub bez upravnog odbora, igrači u štrajku…
Velika dilema za Semira: Da li pokušati još jednom i pokazati da je nezasluženo zapostavljan sve ove godine u Premijer ligi ili sa druge strane prihvatiti poziv iz Njemačke.
Ipak, zaključi ovaj uistinu nekada veliki talenat da je sa 27 godina već kasno da se pokuša napraviti bilo šta ozbiljnije. U malenom Russingenu sa nestrpljenjem su čekali svog najboljeg igrača, tamo ga već svi znaju i vjerovatno će svoj život i nakon fudbala nastaviti u ovoj, trenutno za mnoge Bosance i Hercegovce, obećanoj zemlji.
Na kraju se Semir vratio u Tus Russingen, tamo gdje je već stekao svojevrsni status ikone malog njemačkog kluba. I dalje trenira sa Mariom Baslerom, koji još uvijek ne vjeruje da takva ljevica nikad nije zasjala punim sjajem. Ali to vam je život.
Nisu mu su zvjezde poklopile, barem što se fudbala tiče, a da li će negdje drugo, vidjet ćemo..Naime, pored čarobne ljevice, Semira odlikuje lijep glas, pa vrlo često voli zapjevati…
Za sada, radi to nekako za svoju dušu, baš kao što i fudbal igra….Možda je vrijeme da to prestane biti pjesma “za svoju dušu” jer bi se onda neka Semirova pjesma mogla naći na svim top listama i muzičkim emisijama. Ko zna, možda mu je namijenjeno da bude pjevač, a ljevica neka čeka neke nove generacije Borogovaca, možda oni budu imali više sreće.
P.S. Mujo i Suljo i događaji u vezi istih sa početka ovog teksta, u potpunosti su izmišljeni likovi kao pokušaj da se predstavi društvo i okruženje specifično za bosanske mahale i mangupe iz istih.