Mada mi Aldinov otac Mirsad Aganović, nekako između sjete i rezignacije kaže: »A gdje sad da se vraćam? Ovdje u Austriji su mi se rodili sinovi,ovdje škole učili…tu u Lebinitzu su mi svi najdraži i najbitniji i nema se gdje drugo.«
Ali, svejedno, znamo i on i ja kako se živi u toj našoj Bosni i jedino što nam preostaje jeste da se složimo i sa sljedećom rečenicom Mirsada Aganovića: »Bosna je u mojoj duši glavna i gdje god da smo mi tu Bosnu sa sobom i u sebi nosimo…«
No, kako je sa Mirsadovim sinovima, pogotovu Aldinom koji se prije osamnaest godina rodio u Lebnitzu?
»Učili smo i mogu reći i naučili našu djecu da i oni zavole Bosnu, mada je njihov život jedna sasvim drugačija priča. Svake godine idemo u naše krajeve, mi smo inače iz Mehonića. I oni se kao i mi raduju susretu sa našom domovinom.«
To je sentimentalni dio priče o porodici Aganović čija izbjeglička priča je slična hiljadama drugih naših sunarodnjaka rasutih mimo svoje volje po bijelom svijetu. Drugi dio odnosi se na Mirsadovog starijeg sina Aldina i u svakom slučaju vrijedan je ovog zapisa.
Fudbal u kući Aganovića bio je oduvijek prisutan kroz gledanje televizije i srčano navijanje za Barcelonu. A prvi Aldinovi koraci na zelenom terenu datiraju iz sedme godine njegovog života. Nije ga trebalo posebno nagovarati, bio je sretan da počinje svoju fudbalsku priču u A.C. Lindenu. Šest punih godina trajalo je to učenje fudbalske abecede, no vrlo brzo postalo je jasno i trenerima i onima koji su gledali malog Aldina da se radi o izuzetnom potencijali. I šta je onda logičnije nego krenuti stepenicama koje vode naviše? Najprije je obukao dres kultnog austrijskog kluba Flavia Solva, a već sljedeće sezone našao se u ekipi mladih nada Sturma. Ko prati austrijsku ligu zna da u njoj već godinama dominira ekipa Red Bull Salzburga i ima li onda jače ponude od one koja dođe iz ovog kluba? Nema. I onda je sasvim logično da mladi Aldin.
Aganović, odnosno njegov otac, prihvati ponudu kluba koji je sami vrh austrijskog fudbala. No, ništa se nije desilo slučajno, jer Aldin se toliko isticao među svojim mlađahnim kolegama da ja zapeo za oko stručnjacima koji prate mlade talente i velike nade.
Teška odluka, kako za dječaka koji nema još ni 14 godina, tako i za roditelje koji, logično, vole da im je dijete blizu i da ga mogu vidjeti svakoga dana, a ne da je daleko više od 300 kilometara i da se susreti događaju jedanput sedmično. Ali, Aldin voli fudbal,očvrsnuo je dovoljno kroz utakmice i treninge i ne zaboravlja niti zanemaruje niti školske obaveze. Završio je ekonomsku školu a u fudbalu sa svojih 18 postigao mnogo. Naputovao se Evropom,učestvovao na raznim turnirima, radio sa poznatim trenerima…Kakav je Aldin Aganović igrač svjedoče uspjesi i njegovi i njegovog kluba. Koliki ja talenat potvrđuje činjenica da je kao petnaestogodišnjak igrao na memorijalnom turniru Mirana Kralja u Domžalama na kojem su učestvovali stariji dječaci (U17) i poznati klubovi: Žilina, Čukarički, Rijeka, Sarajevo… Najboljim igračem turnira proglašen je Aldin Aganović. Sasvim logično je da je kao takav igrao za mlade reprezentacije Austrije.
Možda i veći dokaz Aldinove fudbalske kvalitete predstavlja činjenica da je igrajući Ligu šampiona za mlade sa svojim Salzburgom a pod vodjstvom tadašnjeg trenera mladih Marka Rosea, osvojio tu laskavu titulu. Ako znamo da je Marko Rose jedan od trenera kojeg fudbalski svijet izuzetno cijeni, onda je i činjenica da je mladi Aganović bio nezamjenjiv i ponajbolji u njegovom timu govori takođe dosta o tom momku.
Stručnjaci Aldinov stil igre upoređuju sa igrom Lukasa Podolskog,a odlikuje ga izuzetna brzina i eksplozivnost. Ima sjajan pregled igre i uvijek predstavlja i onu dodanu vrijednost igrača za koje kažemo da mogu sami riješiti utakmicu. Koliko je moćan igrač svjedoči i riječ televizijskog komentatora koji je prenoseći jednu od utakmica sa turnira u Kataru rekao doslovno: »Salzburg ne može izgubiti jer za njih igra Aganović…«
Trenutno Salzburg dominira austrijskom ligom a i u Evropi je postao itekako respektabilan klub. I predstavlja pravu riznicu fudbalera.Kad jednom timu ide dobro, onda trener nerado mijenja sastav. I tu je možda i Aldinova nesreća trenutno. Stoga se njegov otac Mirsad pita nisu li trebali prihvatiti ponude koje su dolazile iz Njemačke i engleske Premier lige? Ponuda Midlesbrougha bila je jasna i na stolu, ali…
»Ma nekako smo mislili, mlad je i ima vremena. A navikao je na austrijsku školu fudbala i smatrali smo da je logično da ostane i zaigra za prvu ekipu Salzburga. No, pitanje je kada će se to desiti jer Salzburg ima trenutno ogroman broj igrača izuzetno kvalitete,« govori Mirsad.
A reprezentacija Bosne i Hercegovine?
»Ah, naravno da bih i ja kao i Aldin volio da možda jednoga dana zaigra za bosanskohercegovački reprezentaciju, ali je na znam kako stvari pravno stoje i koliko je to moguće.«
Aldinovi aduti sa mladost i reference koje je do sada stekao. Redovno igra u reprezentativnim ekipama austrijskih mladih igrača koji će, logično, uskoro postati uglavnom okosnica seniorske reprezentacije. Možda ne bi bilo loše da neko od skauta naše reprezentacije pogleda tog igrača. Da ne bude jednog skorog dana kasno. Kao što je bilo u toliko slučajeva velikih zvijezda koje su na vrijeme prepoznali stručnjaci iz zemalja u kojima su živjeli,a ne oni kojima po porijeklu ti igrači pripadaju.
(Dino Mujanović/Sportske.ba)