Priča sa zapadne strane može i smije početi jedino čestitkom svedenom na pet slova plus jedan uskličnik: BRAVO! Jer postignuća nogometaša BiH u ovoj godini ne zaslužuju ništa manje. Od viška glava ne boli, stoga je škrtosti ulaz zabranjen.
Piše: Branko Stipković
Senzacionalni plasman na FIFA World Cup nije bio sofisticiran s umiranjem u ljepoti i paradom nezaboravnih dionica. No bio je spektakularan. Ugledni Talijani, četverostruki svjetski prvaci, spontano su slavili ne vjerujući da im je igra sudbine za presudan obračun ipak servirala autsajdera. Nezgodnog, nerijetko i opasnog, ali objektivno dobrodošlog. I što se dogodilo – nade Azzurra preinačene u optimizam nemilosrdno su preorane i zaorane na Bilinom polju.
Ljiljani su cvali i ujesen
USA storija potvrdila je snagu sastava kojem je Sergej Barbarez udahnuo novu dozu vrlina. Plasman u drugu rundu govori o konstanti i kvaliteti, a da se nisu ispriječili super motivirani Ameri možda bi Zmajevi utrčali „među 16”.
Oprezniji su smatrali da slijedi ne baš impresivna serija u B-sektoru Lige nacija. Ne zato što je ‘lopta probušena’, nego zato što je uobičajena logika sugerirala da će euforiju ipak stišati stanovita depresija. Kad ono, Ljiljani su cvali i ujesen!
Bod iz Varšave, tri iz Bukurešta, zenički remi sa Šveđanima pa šest poena iz domaćih sudara s Poljacima i Rumunjima trasirali su put do pozicije br. 2 budući da su Švedsku do punog plijena u Stockholmu prenijele dobre vile.
Mi Hrvati stiskali smo selekciji BiH palčeve gotovo dok ne poplave, tretirajući njene uspjehe svojevrsnom utjehom zbog povijesnih podbačaja Vatrenih, koji iz dotičnog ciklusa nose dva grozna rekorda: a) najveći poraz, 0:7 s Engleskom, b) četiri službene nule zaredom, 1:4 i 1:2 sa Španjolcima te spomenutih 0:7 i 1:2 s Englezima.
Kad kažem „mi” ne mislim dakako na sve. Ne na one koji su u vašem duelu s Italijom navijali za goste pod tezom da ne igra Hrvatska. Zamisli. Ma, da su za vas počela i jedanaestoricu Hrvata, takvi bi bili protiv, razočarani do frustriranosti. Daleko im kuća.
Samo antisportski tipovi neće zapljeskati mladim asovima
Samo antisportski tipovi nadahnuti urođenim animozitetima neće zapljeskati mladim asovima Kerimu Alajbegoviću i Esmiru Bajraktareviću, rodonačelnicima nove BH-generacije. Kakva lakoća kreacije i nemilosrdnost izvedbe dvojca koji nema granica.
Uz bok im stavljam zasad pričuvnog Ermina Mahmića jer to je, čovječe, ‘ubojica dječjeg lica’. Jasno da je Tarik Muharemović planetarni potencijal, Sead Kolašinac apsolutno tvrda kost, Armin Gigović prikriveni dragulj, Amar Dedić međunarodna klasa, pouzdanog Benjamina Tahirovića i opasnog Harisa Tabakovića malo miješam zbog sličnih prezimena, dočim ne razumijem zašto Ermedin Demirović, perfektan u klubu, nije na poželjnoj koti u reprezentaciji. Puno povjerenje Amaru Memiću, Dženisu Burniću i Jovi Lukiću, čast i slava Edinu Džeki. Podrška i pozdrav svima.
Osobito Nikoli Vasilju, Martinu Zlomisliću, Nikoli Katiću, Ivanu Bašiću, Stjepanu Radeljiću, Ivanu Šunjiću. Članu stručnog stožera Mirku Hrgoviću također. Odreda profesionalcima i momcima koji ginu za najpopularniju selekcije svoje odnosno domovine svojih predaka, čineći ponosnima i nas, s ove strane granice. Tako se to radi i osjeća, sve drugo ne bi bilo normalno.
Četiri desetljeća u Sportskim novostima i saradnja s ljudima iz BiH
Drago mi je što sam tokom četiri desetljeća reporterski provedena u Sportskim novostima nerijetko surađivao sa sportašima, trenerima, funkcionarima i – naravno – novinarima Bosne i Hercegovine. Nije dvojbeno da dugu listu predvodi Miroslav Blažević, junak travničke kronike još iz adolescentskih dana 1952. kad je na Palama pobijedio u, kako je to pričao, langlaufu. Skijaškom trčanju na 10 kilometara. Pa od narodnog heroja Đure Pucara Starog dobio nadasve nužni džemper i kutiju svježih naranči. Imao je i zašto: premijerno je za leđima ostavio Slovence!

Karizmatski prvak Juge s Dinamom ‘82. koji je to postao poslije 24 godine, osvajač svjetske bronce s Hrvatskom u Francuskoj ‘98. Omiljeni izbornik i vašeg teama, kojeg je ‘09. doveo u play-off za mundijal u Južnoj Africi. Dolazio sam u Zenicu na svaku utakmicu (uvijek susretljiva glasnogovornica Slavica Pecikoza), uživao u ćevapima kod Salčinovića, čudio se i divio famoznoj Lameli, zgradurini sa šest etaža na 27 katova i 102 metra. Bio na ilidžanskom slavlju u hotelu Hercegovina, kao Ćirin gost i u Lisabonu – Portugal je dobio 1:0 (kakva šansa Zlatana Muslimovića u finišu!), isto toliko i u uzvratu.
Zgodilo se da za lidera imaginacije krajem ‘98. smislim sintagmu „Trener svih trenera”, koja se često rabi i danas. Malo tko zna da je posljednju utakmicu s klupe vodio 5. 9. 2021. u mojem malom Pribiću 50 km od Zagreba kad je istoimeni klub o 50-obljetnici igrao s veteranima „kockastih”. Da, Miroslav Blažević bio je legenda koja hoda. Sportski i ljudski kolos. On je iz Bosne otišao, ona iz njega ni slučajno jer to nije dopuštao. U protivnom ne bi na svakom noćnom druženju, naprimjer u Tokiju i Seoulu, s toliko nostalgične ljubavi prepričavao šale i štosove s najboljim prijateljem/suigračem iz djetinjstva Zahidom Golomanom, koga je zvao Marin.
Švabo zvan i Strauss bio je najbolji
Rado se sjetim i Ivice Osima. Ako je Ćiro bio najinteligentniji, Švabo zvan i Strauss bio je najbolji. Stručnjak vođen osebujnim instinktom, tehnikom i taktikom temeljenima na znanosti, vjerojatno zato što je studirao matematiku. Pratio sam ga u stopu od 1985. do 1991. dok je bio YU-selektor, startajući na starom Wembleyju oko kojeg staza nije tartanska već lešnata, za utrke pasa. Izgubilo se 0:2, bilo bi drukčije da je Zlatko Vujović iskoristio poneki zicer… U Sarajevu sam zamalo boravio češće nego u Karlovcu, gdje sam živio poslije ženidbe. Jednom Ivicu pitao što je po nacionalnosti, na što je spomenuo poljsko porijeklo i stavio točku na tu temu: „Zapravo sam nekakav Hrvat”. Nije bilo medija koji to nije prenio. Potom su mu Hrvati zamjerili što je kazao „nekakav”, a Srbi što je kazao „Hrvat”!

Povremena antipatija s Istoka kulminira je ‘90. na World Cupu u Italiji kad je BG-tjednik Tempo napisao da su Osim i klapa noću sa subote na nedjelju u kampu Sassuolo strusili 12 boca whiskyja. Autor Nikola Simić, s kojim sam bio OK, agitirao je da tu ekskluzivu objavimo zajedno. Nisam pristao. Ispostavilo se da su se opijali dežurni svatovi… Strauss je zaista bio tjelesni i umni gigant, k tome vrlo duhovit. Svakako i samozatajan.
Godilo mi je što sam otključao vrata njegova povjerenja. Utoliko više žalim zbog prekinutih kontakata u prvom dijelu 90-tih kad mi je Sinan Sinanović priopćio da Čaršija priča kako Švabo pristaje biti izbornik BiH te navodno traži 5 000 maraka plaće. Ne budi lijen, sročio sam vijest. Pretpostavljajući da je njegova reakcija bagatelna. No bjesnio je rat i ta svota zvučala je megalomanski. Zato se naljutio. Dosta kasnije mladi kolega Tomislav Dasović iz Večernjeg lista šapnuo mi je „Bio sam s Osimom, zanimao se ‘Đe je onaj sudija…?’ Nije te pozdravio.” A što mogu. Inače, od ožujka 1993. do ožujka 1998. bio sam na A-listi
Prve HNL.
Prvo slijetanje na Butmir
Prvo slijetanje na Butmir datira iz proljeća ‘85. Zbog FK Sarajeva, favorita prvenstva. Cijeli sat muvao sam se po kvartu oko Holiday Inna u potrazi za Marindvorom, ne shvaćajući da to jest Marindvor. U kojem je bilo Vjesnikovo dopisništvo sa Stjepanom Kljuićem, Draganom Moldovanom, Milanom Broćetom te Antom Jelavićem koji je na Koševu za potrebe Sprinta snimao direktora Svetozara Vujovića i glavne protagoniste sljedećeg šampiona Husrefa Musemića, Predraga Pašića, Miloša Đurkovića i trenera Boška Antića. Nekako mi se čini da sam tada upoznao i psihijatra Radovana Karadžića, naknadno preinačenog u Dragana Dabića…
Dvije godine potom s fotoreporterom Robertom Valaijem obalom od Zadra do Neuma lovio sam najintrigantniji državni par Haris Škoro-Izolda Barudžija. Novog člana Dinama i pjevačicu koja je sa sestrom Eleonorom plijenila pozornost i glasom i stasom. Ključni znak ‘raspoznavanja’ bila je plava Lancia Thema. Napokon smo ih pronašli u Zaostrogu, ili Živogošću?
Koševo se pak još jednom urezalo u memoriju 11. 10. 1989. kad je pred 32 000 gledatelja u kvalifikacijskoj utakmici za SP s Norveškom (1:0) isključen Mehmed Baždarević: suparnik mu je koljenom naciljao glavu i oštetio dva zuba pa je Meša instinktivno pljunuo u smjeru turskog suca Yusufa Nemoglua i zaradio crveni karton preinačen u 12-mjesečnu suspenziju iz reprezentativnog dresa. Kakva šteta zbog ponajčvršćeg oslonca Ivice Osima, s kojim bi se lakše i bolje prošlo u četvrtfinalu s Argentincima u Firenzi.
Put u Italiju i Hadžibegićev potez
A završna provjera uoči puta u Italiju bila je 3. 6. 1990. na Maksimiru: Jugoslavija-Nizozemska 0:2. Tada 30 000 nazočnih nije navijalo za Davora Jozića, Safeta Sušića i Dragana Stojkovića, nego za Franka Rijkaarda, Ruuda Gullita i Marca van Bastena. S obzirom na nacionalno buđenje i pobjedu HDZ-a na prvim višestranačkim izborima nekoliko dana ranije.
Svršetkom ogleda sišao sam u hodnik ispred svlačionica zbog izjava. Sve u redu, dok nije naišao Faruk Hadžibegić – do toga dana vrlo korektan u svakoj komunikaciji – i rukom pljusnuo moj novinarski blok. Bio je to njegov protest zbog aktualnog ambijenta i atmosfere. Na pogrešnoj lokaciji naspram nedužnom akteru. Sagnuo sam se, pokupio papir i kemijsku. Pa FH-a dočekao na ‘rečenični volej’ kad nije realizirao presudni jedanaesterac u spomenutom razigravanju s Argentincima. A kad sam u međuvremenu pročitao da su mu Srbi zauzeli ili demolirali sarajevske stanove kupljene zaradom u Sochauxu, svakako mi je bilo žao.
Poziv iz Istanbula
Red je da reminiscenciju na vlastite doživljaje zaključim ako ne ljepšim onda barem simpatičnijim sadržajem. Tamo negdje ‘94.-‘95. nazvao je Yahia Vatansever, honorarni novinar iz Istanbula, rođen u Sandžaku i kao ratno siroče odrastao pod tribinama Stadiona JNA.
Obožavatelj crno-bijelih koji je kao dječak gledao kako na obližnjim terenima tenis igra Franjo Tuđman, šef Sportskog društva Partizan, budući general i prvi predsjednik samostalne Hrvatske. Zamolio Yahia da mu preporučim po jednog stopera i veznog koje bi eventualno angažirao njegov turski miljenik Fenerbahce. Odmah sam zaključio da bi idealan tandem bio Muhamed Konjić (Zagreb)+Sejad Halilović (Dinamo).
Sjajni nogometaši i karakteri, sigurno bi Feneru odgovaralo to što su Bošnjaci. Nazvao sam ih i objasnio o čemu se radi, predlažući da svrate do džamije na Borongaju kako bi i fotografija bila ilustrativna. Sve to na brzinu javio vrsnom fotiću Slobodanu Županovića. Kojeg smo strpljivo čekali sat, sat i pol. Još nije bilo mobitela i izostala je provjera stiže li ili ne. Nije stigao: zabunom je otišao do „džamije” nasred grada, na Trgu žrtava fašizma. Koja se i sada tako oslovljava, fakultativno, premda su je komunisti svršetkom Drugog svjetskog rata pretvorili u muzej. Isporučujem još jednu ispriku Muhamedu i Sejadu, konstatirajući kako je moj neslavni izlet u menadžerske vode propao triput: prvi, zadnji i nikad više…
Nisam zaboravio poantu
Oprosti, Sinane, nisam zaboravio poantu: paralel slalom moje i tvoje reprezentacije. Izvještavao sam sa sva četiri dosadašnja meča, što znači 8. 10. 1996. iz Bologne i 6. 9. 1997. iz Zagreba (4:1 i 3:2 za Vatrene u kvalifikacijama za SP u Francuskoj) kao i prijateljskih 17. 4. 2002. s Maksimira (2:0) i 22. kolovoza 2007. s Koševa kada smo mi slavili 5:3, a vi definitivnu potvrdu superstara Džeke. Te 2002. na sceni je bio i Barbarez.
Ovog petka nije bilo suđeno da nas ples kuglica spoji u baražu za A-ogranak Lige nacija u idućem turnusu. Potencijalni takmaci Hrvatske bili su nenositelji Slovenija, Bosna i Hercegovina, Mađarska i Republika Irska, mogući partneri BiH bili su nositelji Danska, Hrvatska, Wales i Srbija.
Ždrijeb u sjedištu UEFA-e, Zadnja pošta Nyon, odlučio je dakle da se po dvaput idućeg ožujka/marta sučele Danska-Bosna i Hercegovina, Hrvatska-Republika Irska, Wales-Slovenija, Srbija-Mađarska. Vi ćete prvo u Zenicu, mi u Dublin. Tko zna što je prednost. Prema tome, ništa od uzajamnih nadmetanja. Hrvatski tifozi najmanje su željeli upravo te Irce. Zasigurno ni Fanaticosima najprivlačniji nisu bili Danci. To je što je, tako je kako je. Želimo vam sve najbolje, uvjereni da su vaši stavovi istovjetni. Susjedi i prijatelji smo bili, jesmo i ostajemo!












