Piše: Mirza Kusturica
Bravo Lavovi Atlasa! Bravo Maroko, kakva ekipa, kakvo srce i borba za dres svoje zemlje. Nevjerovatno!
Ovaj Maroko sa Ziyechom, Amrabatom i ekipom sam prvi put gledao na Mundijalu u Rusiji. Došli su da pokažu kako i oni “znaju lopte”, u prvom meču protiv Španije su letjeli terenom, igrali se fudbala ali na kraju remizirali odigravši 2-2. Grupu su i završili sa samo tim osvojenim bodom, nisu taktizirali, igrali su za raju, da pokažu da znaju…
Zanimljivo, bili su tada u grupi sa Španijom i Portugalom, ekipama koje su sada, četiri godine kasnije izbacili na putu do polufinala. Filmska priča, nevjerovatno! I da, Vahid Halilhodžić bi bez obzira na sve trebao biti ponosan na ovaj tim i na to što ih je odveo na Svjetsko prvenstvo. Naravno da je Vaha dio ovog uspjeha, možda je upravo on zaslužan za ovu čvrstoću, smirenost i drugačiji karakter u odnosu na onu ekipu od četiri godine.
Možda je upravo to nedostajalo ekipi Maroka. Ipak, budimo realni, zaista bi nemjerljiva šteta bila da na ovom prvenstvu nisu Ziyech i Mazroui. Možda ih je odveo na Mundijal, možda je i mogao bez njih napraviti neki rezultat. Ali očito da je cijela zemlja, javnost, navijači, mediji…osjetila da imaju historijsku šansu da naprave nešto veliko, možda prvi i jedini put u njihovim životima.
I zaista, bili su upravu! Prevelik luksuz bio bi odreći se igrača sa kojima bi možda mogli zadiviti svijet, pa barem i po cijenu otkaza čovjeku koji te je odveo na Svjetsko prvenstvo i koji je uz sve to stranac u tvojoj zemlji. Marokanci su slušali srce i ne treba im zamjeriti, pogotovo kada su bili upravu.
Oni žive svoje snove, žive trenutke koji će biti upisani u historiju, žive nešto što mnogi od nas možda nikada neće ni doživjeti.
I zato, bravo Maroko. Vaha, glavu gore, ti si svakako dio ovoga, budi ponosan. Završio si uspješno svoj dio posla na jednom dijelu puta, dalje su jednostavno morali bez tebe…