Bosna i Hercegovina, već punih 28 godina, od kada je stekla nezavisnost, proizvodi brojne kvalitetne fudbalere, koji su jedni od najboljih ambasadora, ove ratom i agresijom skoro uništene zemlje.
Nismo neka svjetska fudbalska velesila, pa potezi poput ovoga od prije nekoliko dana (prelazak Pjanića u Barcelonu), u nama Bosancima i Hercegovcima budi osjećaj velikog ponosa i sreće, te daje nadu dječacima i djevojčicama od Une do Drine, te od mora do Save, da će jednog dana igrati u jednom od najvećih svjetskih klubova.
Sjetimo se svi prelaska Mehe Kodre u Barcelonu, ljeta 1995. godine. U tim teškim momentima po Bosance i Hercegovce, jedan tračak nade i sreće je bio upravo taj transfer. Sa ponosom se tih dana govorilo kako je jedan naš čovjek, čovjek iz naroda, dijete radnika, prešlo trnovit put od mostarskog Veleža, pa sve do velike Barcelone. Zaboravilo se u tih nekoliko momenata i na rat i na sva ta zla dešavanja, a djeca su po ulici šutirala loptu uzvikujući upravo ime velikog Kodre.
Slično je i danas, u doba globalne pandemije, ekonomske krize, u kojoj skoro svi stanovnici jedine nam domovine jedva sklapaju kraj s krajem. Dešava se čudo, naše dijete, bosanskohercegovačko, naš Mire, će da igra, sa vjerovatno najboljim fudbalerom svih vremena, Lionelom Messijem, te smo barem na kratko zaboravili na naše probleme, te smo se radovali, radovali smo se ne što je naš reprezentativac potpisao za veliki klub, već smo se radovali zbog činjenice da je jedno naše dijete, rođeno u Bosni i Hercegovini, postalo dio nečega što je vrh svijeta.
Prošlo je tačmo 25 godina od transfera Kodre u Barcelonu, toliko je trebalo da još jedan Bosanac i Hercegovac obuče dres katalonskog diva. Mnogo fudbalera je prošlo kroz Barcelonu u tom periodu, a sada je konačno došlo vrijeme da i jedan Bosanac i Hercegovac pokaže kako se igra fudbal.
Meho i Mire, hvala vam!
(S.Tikveša/Sportske.ba)