Samo sedam dana poslije 18. rođendana Dženis Burnić je osvajanjem titule njemačkog prvaka sa Borusijom Dortmund uljepšao početak svog punoljetstva. Ekipa Borusije iz Dortmunda sa Dženisom sa jednim od vodećih igrača ovog tima, uspjela je osvojiti hetrik. Dva puta su osvojili ovaj naslov u uzrastu do 17 godina i prelaskom u uzrast do 19 godina obradovali su čelnike ovog kluba osvajanjem ove titule ponovo nakon 18 godina. U finalu koje se igralo ovaj put u Sinsheimu, snage su odmjerili protiv TSG 1899 Hoffenheima. U jednoj otvorenoj i spektakularnoj utakmici ekipa Borusije je zasluženo pobjedila sa 5:3.
Po 3. put si uspio osvojiti sa Borusijom iz Dortmunda titulu prvaka, prva 2 puta je to bilo sa U17, ovaj put ste uspjeli nakon 18 godina osvojiti i sa U19. Kakav je to osjećaj?
-Da, ovo je treća titula po redu i teško je taj osjećaj opisati. Trud koji smo kao ekipa ulagali tokom cijele sezone, kako na treninzima tako i u svakoj pojedinačnoj utakmici,se isplatio i upravo zbog toga je teško izabrati prave riječi.
Kada bi mogao ove 3 titule uporediti, koja je bila najljepša?
-Svaka od ove 3 titule je bila lijepa na svoj način. Naravno da je prva duboko urezana, ali i druga je bila posebna jer smo imali zadatak da je odbranimo i sada ova treća sa U 19 nakon 18 godina ima svoju čar.
Polufinalna utakmica koju ste igrali kod kuće na velikom „SI Parku“ protiv 1860 Münchena kao i uzvratna u Münchenu je bilo puno tvrđa, teža nego protiv finaliste iz Hoffenheima kojeg ste nadigrali sa 5:3. Koji je razlog tome?
-München 1860 nam je itekako otežao taj polufinalni zadatak, bili su jako kompaktni, čvrsti i čekali na naše greške. Prije svega kod kuće smo kao ekipa na „SI Parku“ igrali nervozno, pravili smo dosta sitnih grešaka, ne mogu reći da li je to bilo zbog toga što smo igrali pred oko 16.000 gledaoca i uz to se utakmica prenosila uživo na tv-u. Možda je upravo to za neke od igrača bilo i previše. U finalu protiv Hoffenheima smo igrali onako kako inače i igramo sa srcem, borbom i strašću.
Iako ste bili u finalu oslabljeni neigranjem C. Pulišića, zatim ste cijelu sezonu bili bez P. Fritscha i S. Hušića. Kako ste uspjeli to nadoknaditi kao tim?
-Moram priznati da nije jednostavno igrače poput Pulišića, Fritscha i naravno Hušića nadoknaditi ali mislim da posjedujemo dosta kvaliteta i da smo kao tim to uspjeli kompenzirati.
Nedavno je za televiziju SPORT1 koordinator L. Ricken na pitanje koji mladi talenat prelazi u 1. postavu izjavio da vjeruje i računa na to, da ćeš upravo ti od slijedeće sezone dobiti pravu priliku u prvoj postavi.
Kakav je to osjećaj za jednog mladog igrača?
-O tome trenutno ne razmišljam i ne želim da me to ometa u mom radu. Naravno da bi to bilo nešto prelijepo i da bi se time ostvario moj san. Ali imam uvijek na umu da moram biti strpljiv i ako se to ne bi desilo, radiću još više na sebi kako bi bio bolji i da se time približim tom velikom cilju. Uvjeren sam da moje vrijeme tek dolazi.
Pored toga što si ove sezone dao 8 golova imao i 12 asistencija, u Njemačkoj sloviš za jednog od najboljih mladih srednjih veznih igrača, često igraš i zadnjeg veznog, također ti je jako dobro poznata pozicija lijevog beka. Koja pozicija od ovih ti je najdraža?
-Ova sezona je bila za mene lično jako uspješna sa 8 postignutih golova i 12 asistencija. Bez obzira na kojoj poziciji igram, pokušavam da dam sve od sebe kako bi ispunio očekivanja trenera ali naravno i svoja. Sve ove pozicije imaju zadatak da vrše pritisak na protivnički gol. Pokušavam da iskoristim svaku dobru priliku da uputim udarac ka golu ili da uposlim suigrača koji se nalazi u boljoj poziciji.
Na kojoj se poziciji vidiš u budućnosti?
Samo molim dragog Boga da me čuva od povreda, a ja bih igrao na svakoj poziciji na kojoj bi mi trener ukazao povjerenje i dao bih sve od sebe da to opravdam jer volim fudbal!
Pravi si lider na terenu, motivišeš suigrače u slučaju nepovoljnog rezultata, ako napraviš grešku (kao npr. protiv TSV 1860Münchena) stojiš iza toga i iz toga učiš.
Privatno učestvuješ u raznim humanitarnim akcijama i već sada si uzor za mnoge mlade iz BiH. Odakle to sve sa tek 18 godina?
Neko od igrača na terenu mora preuzeti tu ulogu da razdrma suigrače u ključnim situacijama i da ih motiviše. Od malih nogu su me roditelji učili da se sve mora zaslužiti radom i trudom i da se nikada ne predajem, to pokušavam da prenasem i na teren. Greške su također sastavni dio fudbala i dešavaju se, na to gledam kao proces sazriijevanja. Što se tiče humanitarnih akcija, nerado pričam o tome. Roditelji su me tako odgojili da pomažem i to je nešto sasvim normalno. Moj babo često kaže: „Bog ti je dao, zato daj i i ti.“
Kako ste proslaviti hetrik?
-Kao i prošle godine planirano je već unaprijed putovanje u Španiju bez obzira na rezultat utakmice sa kompletnom ekipom uključujući i trenere. Mi smo kao jedna velika porodica. Bilo je prelijepo.
Na slici mladog umjetnika Darkka Linga si u dresu Njemačke reprezentacije.
Da li će biti prilike da te vidimo u budućnosti u dresu BiH?
Tek sam napunio 18 godina, mislim da je prerano pričati o reprezentaciji. Kao što sam rekao, molim samo dragog Boga za zdravlje, a vrijeme će pokazati svoje.
Kako si reagovao na poziv Thomasa Tuchela za pripreme sa prvom ekipom?
To je bio prelijep osjećaj i lijep bajramski poklon. Neopisivo je to kada neko prepozna uloženi trud. Ovo je tek početak, moram se pokazati u što boljem svjetlu i pokušati iskoristiti priliku jer je tim u fazi podmlatka i to vidim kao veliku priliku.
Da li dolaziš ovo ljeto u BiH?
Ne vjerujem da ću ove godine stići, pripreme sa ekipom U19 su počele već 4. jula kao i pripreme sa prvim timom na kojima želim dati sve od sebe i nametnuti se treneru Thomasu Tuchelu. Bit će još prilike ako Bog da da dođem u našu lijepu BiH jer tamo imam dosta prijatelja i familije.