Piše: Miralem Muminović
Antologijska i surovo istinita tvrdnja starog dobrog Ćire da čuveni „Capello ne bi došao ni do Turbeta da je krenuo iz Travnika” možda najzornije govori kakav uspjeh su napravila naša četvorica čarobnjaka, svaki u svojoj branši: Edin Džeko, Amel Tuka, Damir Džumhur i Jusuf Nurkić. Jasno, ovaj spisak bismo mogli (hvala Bogu!) i produžiti, pa na njega dodati i naše genijalne fizičare, matematičare, druge sportiste, ali zadržat ćemo se na spomenutim imenima.
Bosna i Hercegovina je, posmatrano čisto geografski, vrlo moguće jedna od najperspektivnijih zemalja svijeta. Nastranu sada i politika i ekonomija i historija – ovo podneblje ima sjajne predispozicije za napredak. Klima, položaj i resursi kojima mi raspolažemo su pusta želja velike većine žitelja naše planete. Ipak, sve je to malo nekima pa je čerupaju, odriču je se a istovremeno svojataju, psuju, napadaju, mrze, bježe iz nje, a kada još na sve dodamo politiku i političare, tek onda imamo pravi „bosanski lonac”. U jednom takvom ambijentu, ostati normalan je već uspjeh, a sve preko toga- bonus.
Kada u takvom svjetlu posmatramo ove naše asove, tek tada možemo donekle shvatiti kakav su uspjeh napravili.
Biti rođen u zemlji koja je preživjela onakav rat, odrastati u postratnom periodu koji se od ratnog razlikuje samo utoliko što „ne puca”, pobijediti korupciju, politiku, „babine sinove”, zavist, nikakve uslove za razvoj, a zatim izaći na megdan Federeru, heeej, Federeru, i još mu uzeti set, ne samo da je uspjeh, nego je bajka na nivou Zlatokose. Ipak, Damir Džumhur je oživio bajku, stao pred Rogera i, što se mene tiče, pobijedio. Ne umanjujući nimalo Federerov trud, moramo priznati da je ipak nešto malo lakše odrastati u zemlji iz bajke i odande krenuti nego iz opkoljenog i-šta-sve-još-ne Sarajeva. Ima namćora koji do podne mrze sebe a popodne cijeli svijet koji će osporiti Damirove uspjehe te nabrajati redom starlete, njegove nerve i kojekakve pikanterije iz njegovog privatnog života (hoće to nas), ali nipošto ne smijemo prenebregnuti činjenicu da je mjesecima naša zastava stajala uz njegovo ime u TOP30 ATP liste. Svi oni koji misle da to nije neki podvig, samo neka uzmu reket i pokušaju pogoditi suprotnu stranu terena. Pobjeđivao je on i Nadala, i Wawrinku i druge velikane ali se čini da najveću borbu vodi s mahalom.
Iz tog istog Sarajeva krenuo je na nepoznati put preko Češke do same zvijezde Danice i Edin Džeko. Sa svoje 33 godine, a možda 13 fudbalskih, napravio je na promociji naše zemlje više nego svi njeni političari zajedno. Onakva čuda napraviti u Europi, koja ne trpi fušeraj, biti najbolji centarfor svih vremena sa Balkana (oni koji će ovu tezu osporavati samo neka se pozabave statistikom i bit će im jasno), a krenuti „ispod granate”- mogu samo zaista veliki. Edinovo ime, bez ikakve sumnje, ispisano je zlatnim slovima u svjetskim fudbalskim analima. Besprijekorna karijera, bez ijedne mrlje, četiri strana jezika, nula tetovaža, ambasador UNICEF-a, dežurni humanista samo su dio razloga zbog čega je dobio nadimak Dijamant. S pravom!
Jusuf Nurkić je veliki čovjek, gorostas od 211 cm, ali ljudska gromada koja se ne mjeri nikakvim mjerama iz SI sistema. Krenuti iz Svojata kod Živinica i za samo nekoliko godina dogurati do NBA parketa sve je samo ne lahko. A on ne samo da je do tamo dogurao, nego je jedan od najboljih, za nas, nedvojbeno- najbolji. Koliko je samo Portlanđana i drugih Amera prvi puta čula za Bosnu kada su upoznali njega ppd nadimkom „Bosnian besat”? Naš najbolji ambasador u najmoćnijoj zemlji svijeta, bez ikakve dvojbe.
Jedno ime, ipak, danas se izdvaja. Ime Amela Tuke. Od sedam milijardi ljudi na svijetu, on je danas među osam najbržih na 800 metara. Zamislite samo koliko je „trka“ morao pobijediti u rodnoj Zenici da bi danas bio u Dohi i trčao, ne samo za sebe, nego za sve nas. Za nas,jer nikada još nije dao izjavu a da bar po nekoliko puta ne spomene svoju zemlju i svoj narod. Amel je jedan od najomiljenijih sportista kod nas, još jedna sjajna zvijezda našega neba. Amele, ti si šampion, i bez obzira na večerašnji plasman, već si pobijedio samim pojavljivanjem u Dohi.
