Miroslav Ćiro Blažević je istinska balkanska trenerska i fudbalska legenda, a svojim statusima legendarni Ćiro želi podsjećati na neka bolja vremena, ona za koja želi da ostanu sjećanja. Pa, prenosimo vam Ćirine priče u tekstu ispod:

“28.02.1982. Poljud

U Splitu je na današnji dan prije 40 godina bilo sunčano. Pravi proljetni dan. Sve je bilo spremno da nas se pobijedi i da nas onemoguće u osvajanju prvenstva. Bili su strašno motivirani, a po novinama sam uoči utakmice vidio da nas, unatoč pobjedi nad Zvezdom, nitko ne smatra favoritima. Izjave Hajdukovih igrača su bile da će oni lako s nama, a ja sam sve te članke izrezao iz novina i polijepio po svlačionici. Neka vide ovi moji sinovi za što ih smatraju. Mislim da je Bručić bio prvi koji je taj dan ušao u svlačionicu, ali moje izrezotine nije ni pogledao. Tek kada sam skočio na njega da čita što ovi govore, obratio je potrebnu pažnju, a onda i svi ostali koji su ulazili za njim.

Naljutilo ih je to, vidio sam, a to je dobro.

U Splitu je tada postavljen i rekord posjećenosti stadiona. Bilo je prodano skoro 50 tisuća ulaznica, a gledatelja je bilo i mnogo više od toga. Na stajaćim mjestima pucale su i savijale se metalne ograde postavljene protiv valova na tribinama…

Nekoliko minuta prije početka utakmice pod ruku sam uhvatio dr. Đurašina i izveo ga na ulaz prema atletskoj stazi da vidi te prepune tribine i uzavrelu atmosferu.

“Što ti se čini?”, pitao sam ga. Drhtavim glasom mi je uzvratio da bi bod bio puna šaka brade, baš je tako rekao, a ja nisam mogao drugačije nego da se složim s njim.

Otišli smo zatim skupa u svlačionicu i zamolio sam ga da pred igračima kaže što misli, a kad je on opet ponovio da bi bilo dobro kada bi im uspjeli oteti barem bod, ja sam naglo poskočio. Lice mi se izobličilo, promijenio sam boju, i podviknuo da to ne dolazi u obzir.

“Kakav bod?”, zagalamio sam, “Pobjedu hoću! Pobjedu!”

Kasnije me dr. Đurašin pitao zašto sam mu to napravio, a ja sam mu se ispričao i objasnio mu da je to bio jedini način da ih malo trgnem. Uostalom, znao sam tada, barem četvrtina tih navijača na tribina bili su naši dečki. Putovalo se tada vlakovima, autobusima i osobnim automobilima za Dinamom, a to ne samo iz Zagreba, već i iz drugih dijelova Hrvatske, pa čak i iz Bosne i Hercegovine. Zapalio sam još cigaretu s dr. Đurašinom i sve je opet bilo zaboravljeno, a moji sinovi su na terenu odigrali utakmicu za koju su znali da ne smiju omanuti – moraju uzeti oba boda!

——-

U pripremi za utakmicu uigravali smo obranu do iznemoglosti. Radili smo na intercepciji lopte na način da se malo odvojimo od igrača kojega čuvamo, stvorimo dojam da je slobodan za proigravanje, a u trenutku kada njegov asistent spusti glavu kako bi vidio loptu prije nego što će je odigrati u njegovom smjeru, mi utrčavamo ispred njega i otimamo loptu. Presjekli smo im tako, sjećam se, stotinu dodavanja. Zatim smo vježbali uklizavanja. Ali, ne ova klasična, koja su se tada prakticirala, a nakon kojih ostaneš ležati kao da si umro, već ukližeš i odmah, dok još uvijek kliziš, ustaješ na noge i nastavljaš trk. Ja sam slomio sedmo rebro demonstrirajući im to, a nisu ni oni puno bolje prolazili.

Ključ cijele utakmice bio je, međutim, u tome što se Zeko napokon odvezao od tog zadnjeg reda i počeo igrati po cijelom terenu. Tjerao sam ga cijelo vrijeme da stalno ide prema naprijed, a on se zbog prevelikog osjećaja odgovornosti prema ekipi ustručavao napustiti obranu iako je znao da on kod mene nema nikakvu zadaću. Dao sam mu da igra kako je on mislio da treba i to je, pokazalo je vrijeme, bilo najbolje za njega, ali i za cijelu momčad. Ova utakmica u Splitu bila je pravi primjer značaja Zajeca za Dinamovu ekipu. A, iza je, znao sam to jako dobro, Hadžić ionako mogao sam čuvati dvojicu-trojicu, nije mu nitko trebao, ali o toj njegovoj genijalnoj obrambenoj tehnici ću neki drugi put malo više jer svakako zaslužuje poseban osvrt… (možda već idući put kad na red dođe utakmica s njegovom, a kasnije i mojom Tuzlom).

Utakmica je silovito počela i s jedne, i s druge strane, a nakon jedne kratke akcije iz kornera moga Mlinke i Bručića, taj je isto bio svugdje, na loptu je već u šestoj minuti poput aviona naletio Zeko. Onaj vulkan od tribina naglo se primirio.

‘Plavi! Plavi!’, bila je nova pjesma koja se zaorila Poljudom.

Kasnije je Štef Deverić na svoj prepoznatljiv, probitačan način zavrtio trojicu igrača te poput današnjih modernih centarfora rasparao mrežu za veliko vodstvo i ja sam znao da me sada više ništa ne može spriječiti u tome da ovu sjajnu generaciju nadarenih nogometaša odvedem do naslova prvaka. Pa ni penal, koji je bio počinjen na rubu šesnaesterca, a ipak dosuđen kao da je bio unutra, nije u tome uspio. Gudelj je zadrmao stativu, a meni se kod mog Vlaka potvrdilo ono što sam vidio još na pripremama u Australiji, a to je da sve ono što bi drugim golmanima ušlo u gol, njemu pogađa okvir ili prolazi pokraj… Treba i to znati!

Do kraja utakmice Vujović je uspio postići još samo utješni pogodak, a meni je bilo malo žao što ipak nismo uvjerljivije slavili. Osjetio sam da smo mogli. Cico nije uspio realizirati jednu sjajnu prigodu. Ovaj put sam, međutim, poslušao dr. Đurašina koji je konstatirao da je ovako ipak najslađe.

Cijeli je aparat bio protiv Dinama. Znao sam da je jedan pomoćni sudac kupljen: stalno diže zastavu na našu štetu, a ja mu kažem: “Slušaj, samo je još jednom digni, vidiš ovu raju, 50 tisuća nas je bilo, zgazit će te, pička li ti materina! Ajde, sad se usudi pa je digni…”. Sve su učinili da nas pobijede, a ja napalim ekipu…”, prisjetio se Ćiro.