Kao što u utakmici protiv Olimpije skoro nikoga od mojih sinova nije išlo, tako je na ovoj utakmici protiv Željezničara na Maksimiru skoro svakoga od njih išlo. Vlak je bio siguran, staložen pred protivničkim napadačima te bez i jednog suvišnog pokreta ili parade. Ivo Tomić ga je nakon ove utakmice, onako u svome stilu, prozvao najtočnijim Vlakom u europi. Sreo sam Marijana neki dan na predstavljanju tramvaja s brojem 82 koji je ZET u kordinaciji s Dinamom pustio u pogon kako bi odali počast toj zlatnoj zagrebačkoj generaciji od prije četrdeset godina. Podsjetio me tom prigodom na našu zimsku turneju u Australiji ‘81.g., a na kojoj sam, pisao sam već ranije o tome, dobio pravi uvid u momčad i posložio je onako kako je to moralo biti da bi napokon osvojili naslov prvaka države. Vlaka sam tada, na sugestiju kapetana Zeke, stavio na gol iako je do tada figurirao kao tek četvrto vratarsko rješenje, ali prije te promocije valjalo ga je dovesti u formu. Bio je, naime, toliki da smo jedva uspijevali pronaći dres i kratke hlačice za njega, a nakon što sam ga tamo uzeo pod svoje – o čemu mi je neki dan u tom tramvaju naširoko pričao – skinuo je više od deset kilograma. Tri puta dnevno sam ga vodio na individualne treninge, a nisam mu dao da pojede ni mrvicu kruha, gram tjestenine ili kocku čokolade. Piti je smio samo vodu.
Bio sam nemilosrdan prema njemu jer sam znao da uz taj trud i požrtvornost, on može postati jedan od najboljih golmana lige, a onda, bio sam uvjeren, i kandidat za reprezentaciju.
“Zamjeraš li mi to sine?”, pitao sam ga na posljednjoj stanici ispred Dinamova stadiona, a on mi je rekao da baš naprotiv – zahvalan mi je, kaže, zbog toga cijeli život.
Nakon četrdeset godina, bilo mi je to drago čuti jer iako sam uvijek bio strog trener, pa sam zato i slovio kao “diktator” ili, kako su me već rano u karijeri prozvali, “Atila – bič Božji”, sve to sam radio isključivo zbog njih – mojih sinova. Rezultat, naime, do kojega bi zbog tih beskompromisnih metoda moje momčadi u pravilu dolazile, bio je taj koji će i njima osobno, bez ikakve sumnje, donijeti nužnu afirmaciju.
Vlak je, evo, najbolji primjer te moje doktrine!
Ismet Hadžić, nadalje, kojega često ističem kao ključnog čovjeka u tom mom timu jer je sam mogao držati cijelu obranu, a time je i Zeki dao potrebnu slobodu pa je jedan novinar tada napisao da bez Hadžića nema ni Zeke, na što ja, naravno, nisam slao demantiji, bio je igrač utakmice protiv Želje. Svuda je stizao i svakoga prestizao. A, što se Pere Bručića tiče, prava je šteta što ga onaj inozemni menadžer nije došao gledati na ovu utakmicu, a ne onu protiv Olimpije. Cijena bi mu, naime, odmah skočila s jedne na dvije milijarde…
O mome Đemi Mustedanagiću, Zmaju od Bosne, da ni ne pričam. Tijekom cijele sezone nisam imao niti jedan sukob s njim, niti sam mu morao bilo što objašnjavati. Činilo mi se kao da razumije ono što od njega želim dobiti i prije nego što to izustim. Brat mu je bio trener pa je moguće da mu je on nasamo i tumačio neke moje trenerske metode, te dobrobiti koje od njih dobiva pa da mu je zato sve bilo tako kristalno jasno, ali nije ni važno – glavno da je uvijek bio na razini zadatka koji sam stavljao pred njega. Isto je, naravno, bilo i u ovoj utakmici.
Iako su zbog našeg izrazito napadačkog načina igre, napadači bili ti koji su pokupili najveću slavu, a pri tome mislim na Cicu, Cerina, Štefa, Mlinku i ostale čije ste postere s punim pravom kačili po zidovima svojih dječjih soba, bez Bošnjaka, Bručića i Đeme koji su u sredini terena funkcionirali kao motor ekipe, i to perpetum mobile(!), teško da bi se i ovi naprijed previše proslavili… Nakon 40 godina potrebno je, smatram, i to zabilježiti!
Željezničar je unatoč toj našoj dobroj formi uspijevao odoljevati nekih 60-ak minuta, za što je i njihov trener, genijalni Ivica Osim, izjavio da je pravo čudo, ali onda je Cerin prvo postigao lijep pogodak, a ni minutu nakon njega Cico Kranjčar je jednim silovitim udarcem sa strane probio mrežu kluba s Grbavice.
Prosto je to bilo nevjerojatno koliko su njih dvojica te sezone utprali lopti u protivničke mreže. Krepo, kojega je Ivo Tomić najbolje opisao kao “spretnog nespretnjakovića”, tresao je mrežu čak 19 puta, čime je naposlijetku postao i najbolji strijelac lige, a Cico je bio 12 puta precizan iako je zbog odsluženja vojnog roka odigrao samo proljetni dio sezone. Ne znam da li je u cijeloj Europi te godine bio i jedan napadački tandem učinkovitiji od njih dvojice… Možda jedino kod Gige u šupi!
——-
Uoči nove, 1982.godine, dok je na tablici jesenskog dijela prvenstva Zvezda je bila na prvom mjestu, Pero Zlatar je u beogradskoj sportskoj reviji Tempo zapisao da će u najluđoj noći u godini, kada se velika i mala kazaljka na satovima budu priljubile, a nova godina zauvijek oprosti od stare, mnogi poželjeti da u ovoj godini koja je pred njima, Dinamo napokon postane prvak.
Malo tko je tada vjerovao da je to moguće. Zvezda je najavljivala svoj pohod na treći uzastopni naslov, Hajduk je s Bakom Sliškovićem i braćom Vujović bio nevjerojatno jak, a Partizan je već smatrao da je red opet došao na njih da osvoje prvenstvo. Bilo je, uostalom, i mnogo takvih dočeka nove godine kada bi se nakon tog spajanja kazaljki zaželjela ista želja… Već dvadeset i četiri puta je ona, jebat ga, odlazila u prazno.
Nakon ove pobjede nad Željom, međutim, činilo se da je napokon kucnuo taj svečani čas. Želja svih navijača Dinama, ali i mnogo šire, onih koji žude za nečim što ima hrvatski predznak, a što je Dinamo bez ikakve sumnje imao, bila je napokon pred ispunjenjem.
Naši navijači su ostali na stadionu još sat vremena nakon posljednjeg sudčevog zvižduka, ušli su na teren i penjali se po vratnicama, a inače mirni i “beli Zagreb grad”, te noći pretvorio se u “plavi pakao”. Slavlje je, sjećam se toga jako dobro, više nalikovalo na ona koja inače možemo viđati po Južnoj Americi, nego što je to uobičajno za neki kulturni srednjoeuropski grad, a ugostitelji su te večeri – pohvalili su mi se kasnije iz Palainovke – obarali rekorde u zaradi. Kakav su moji sinovi napravili ceh u Karaki, a potom i u Saloonu, bojao sam se i priupitati…
“Ćiro majstore!”, odjekivalo je zagrebačkim ulicama gdje god bih prošao, a tada sam po prvi put vidio i duhoviti natpis na jednog gradskoj fasadi: “Volim te mama, ali ne više od Dinama!”.
Suvlasnici zgrade nisu ni pomišljali da ga uklone!
Bez prvenstva smo mogli ostati samo ako izgubimo sve tri utakmice do kraja, a Zvezda svoje pobijedi i to, nota bene, uz visoku gol razliku. Nema teoretske šanse, znali su to naši navijači, da dopustimo da se takvo što dogodi. Nije se valjda zbog drugog mjesta na tabeli Majo Vlak podvrgavao torturi skidanja kilograma pod australijskim suncem… Tu dijetu smo mu proveli kako bi se jednog dana, kao što je to, evo, nedavno bio slučaj, svi skupa mogli voziti u vlastitom šampionskom tramvaju napravljenom u čast jedne zbilja iznimne Dinamove generacije koja će, bez ikakve sumnje, zauvijek ostati upisana zlatnim slovima u povijest ovog kluba, ali i grada. Ponosan san sam na svoje sinove da smo u tome zajedničkim snagama uspjeli, a o čemu, nakon ove pobjede nad Željezničarem, nije više bilo nikakve dileme.