Piše: Tarik Šatara
Kada su pred početak Mundobasketa svoje nastupe selektoru Svetislavu Pešiću otkazali Nikola Jokić, Vasilije Micić, Nikola Kalinić, pa čak i kapiten Vladimir Lučić, Nemanja Nedović te Ognjen Jaramaz, rijetki su od reprezentacije Srbije očekivali veliki rezultat na prvenstvu. “Krajnji cilj će biti plasman na Olimpijske igre. Sve preko toga – bacat ćemo trenerke u vazduh i ljubiti se po tri ili četiri puta, ako treba i u usta”, bile su Pešićeve riječi nakon plasmana na smotru najboljih košarkaških selekcija svijeta. I zvučale su sasvim realno.
Nekih sedam mjeseci nakon tih riječi, Srbija je u finalu Svjetskog prvenstva. Orlovi imaju osigurano srebro, a na putu ka zlatu čak im ne stoji „Dream team“, već Njemačka.
Baš takvu igrački osakaćenu Srbiju – bez Jokića, Micića i drugih – na korak od krova svijeta odveo je Svetislav Pešić, selektor komšija kojeg za Sarajevo i sarajevski sport vežu neraskidive niti.
PEŠIĆ I SARAJEVO – NEIZBRISIVA HISTORIJA, USPJESI I EMOCIJA
Godina je 1972. Kraj aprila. Skenderija je puna. Sarajevo se počinje zaljubljivati u košarku. Bosna protiv Željezničara igra majstoricu za ulazak u Prvu saveznu ligu Jugoslavije. U bordo-bijelom dresu na pruge je Pešić. Bosna je slavila sa 65:59. Od tih 65 koševa koje su postigli Studenti, čak 26 ubacio je Pešić. „Pešić je odigrao najbolju utakmicu u karijeri. (…) Ta pobjeda je pogurala klub ka najvećim mogućim visinama, i, konačno, do titule evropskog šampiona“, navodio je kasnije Bogdan Tanjević komentarišući posljednju utakmicu koju je odigrao, a sve to je Pešić zabilježio u svojoj knjizi „Moja igra – moj put“.
Sada je 1978. godina. Pešić je sa Bosnom osvajač prvenstva i kupa Jugoslavije. Godinu kasnije, priča koju svi znate. Sarajevska Bosna je šampion Evrope, a u zlatnoj generaciji Studenata našao se i Kari.
Čovjek koji će sutra svoju selekciju sa klupe povesti u borbu za svjetsko zlato, svoju trenersku karijeru počeo je, pogađate, upravo u Bosni. Ni tu priliku nije propustio da se zlatnim slovima upiše u historiju sarajevskog kluba, pa je 1983. godine kao trener Bosne postao šampion bivše nam države.
Svetislav Pesic, Bosna Sarajevo 82/83.#RecuerdosFIBA: pic.twitter.com/od2ugeBqr9
— Recuerdos Liga ACB (@RecuerdosACB) April 14, 2019
„Sarajevo me je kupilo na prvi pogled. Grad sa dušom, puno talentovanih ljudi u raznim oblastima. (…) Kad razmišljam o svemu tome, sve što sam kasnije postigao nekako se začelo u tom gradu. Sarajevo je bilo Jugoslavija u malom, centar zemlje u pravom smislu te reči. Svi su voleli Sarajevo. Mi smo svuda bili drugi najpopularniji klub u državi“, napisao je Pešić u autobiografiji. „Pirot jeste moj grad u koji se uvek vraćam s puno nostalgije, (…) ali mi i Sarajevo mnogo nedostaje i vraćam mu se kad god mogu. Vezan sam i za neke ljude koji i danas tamo žive, mada se, kao i sve u Jugoslaviji, prilično promenilo. Moja supruga je odatle, deca se tu rodila, tu sam živeo neprekidno od 1971. do 1987. Tu sam, zapravo, najduže i živeo“, piše Kari u djelu „Moja igra – moj put“.
MANGUP STAROG KOVA KOJI NE GUBI FINALA U REPREZENTATIVNOJ KOŠARCI
Jedan od domaćih novinara koji je imao priliku surađivati sa Pešićem je Emir Delić, novinar Al Jazeere Balkans. „Moj dojam jeste da je Pešić veliki gospodin, sa manirima, vrlo pamentan, inteligentan. Pravi mangup starog kova. Ono što me fasciniralo je to koliko čita knjige i koliko ga sve zanima, kao i to koliko je ostao vezan za neke tradicionalne vrijednosti. To je ono što ga čini posebnim“, priča nam Delić. „Voli se šaliti. Ima stila i manire. U Sarajevu su mu prijatelji Mirsad Milavić i Nihad Imamović“, govori kolega Delić za Sportske.ba.
U jednom intervjuu za Avaz Pešić je istakao kako je najljepše godine života proveo upravo u Sarajevu, a novinar MeridianSportaBH je primijetio kako Kari – dok govori o glavnom gradu BiH – više puta ponavlja da je Bosna njegov klub.
Karija, čovjeka koji je sportski i emotivno neraskidivo vezan za Sarajevo, u nedjelju od 14:40h očekuje finale Svjetskog prvenstva protiv Njemačke. A znate li da Svetislav nikada nije izgubio reprezentativno finale? Sve njegove selektorske medalje su zlatne!