Piše: Haris Zilić
Egzotično i bajkovito po geografskom vokabularu. Uzmite atlas i probajte pronaći Curacao, malo otočje na Karpiskom moru blizu sjeverne obale Venecuele.
E, tu počinje priča o borbi za fudbal. Priča o fudbalskim snovima i ponosu.
Kratko ćemo se vratiti i na historiju. Curacao je bio holandska kolonija, kao i vćeina otočja u tom trokutu. Ali, su jedini koji su pokazali zube Kraljevini. U onom fudbalsku sistemu. Znate priče o Surinamu, Holandskim antilima i “sinovima bjeguncima” pod dres Oranja. Od Rijkarda, Seedorfa, Davidsa, Kluvierta, Van Dijka…
Ovo je druga epoha “sportske kolonizacije”, tačnije pokušaja kolonizacije. Punih 80 godina su čekali priključenje FIFA-i. Ne, zbog nemogućnosti, nego su odbijali zbog ponosa. Nisu htjeli da budu prolazna slekecija koja će popuniti samo mjesto na FIFA-inoj listi. Htjeli su da imaju ime i prezime na fudbalskom atlasu. Sa svojim momcima. Jer su znali da posjeduju kvalitet. I nisu pogriješili.
Koliko vijedi reprezentacija Curacaa? Solidnih 20 miliona eura! Kako? Upravo zahvaljući istrajnosti i ponosu i očuvanju fudbalskog identiteta.
Prve zvijezde koračaju engleskim travnjacima. Cuco Martina, Johann Bacuna, Leonarod Bacuna. Imena poznata i onima koji ne forsiraju Fantasy. Everton, Huddersfield, Cardiff City. Imena klubova dovoljno govore o bigorafiji pomenutog trojca.
Leonardo Baccuna u duelu protiv Hondurasa
Jafar Arias je uveo Emmen u holandsku elitu, a na radaru je Ajaxa, Nigel Robertha zabija u dresu Levskog, Darryl Lachman je među najkorisnijim defanzivcima holandske Eredivise, Eloy Room hljeb zarađuje u MLS-u, Elson Hooi je bio blizu prelaska u Soutahmpton, danas je uzdanica ADO Den Haga… Ovo su samo neki od igrača koji nastupaju za ovo malo malo otočje, a mogli su izabrati i Oranje.
E, tu je fabula priče o ponosu i ustrajnosti jedne male državice da sačuva fudbalski identitet. I ne šale se. Cilj im je u budućnosti zaigrati na Mundijalu. Kada se proširi na 48 ekipa, imat će itekako šta tražiti, a možda već i u borbama za Katar 2022. godine.
Nisu daleko od ozbiljnog fudbalskog “fajta”. U četvrtfinalu kontinentalnog prvenstva SAD ih je dobio sa 1:0. Kvalitetom možda ne mogu prariati, ali onim drugim borbama mogu. Puno su čekali da bi bili dio porodice, ali dio sa svojim prefiksom i ponosom, koji je nekad jače oružje od bilo kakve fudbalske taktike, ideologije, od bilo kakvog novca, marketinga i ostalog što danas čini jedan fudbalski paket.
Reprezentacija ponosa, prkosa, dokazivanja, reprezentacija koja ima moć da stane na crtu i najvećim. Jer njih nosi jedan poseban adrenalin, njih nosi breme historije i osam decenija borbe za identitet. Sa svojim ratnicima.
