PIŠE: Mladen BOŠNJAK
Ovo mi je jedan od težih komentara uopće. Izuzetno ga je teško započeti jer se odmah, u samome startu, žestoko sudaraju ogromni, preveliki respekt prema Dušku Bajeviću, jedno čvrsto ljudsko poštovanje, s jedne – i elementarni strah od neuspjeha s druge strane. Igrački genij, trenerski uspješnik i gospodin, privatno džentlmen, Duško Bajević dakle, preuzima jednu poroznu, istrošenu, nepostojanu i nepouzdanu nogometnu reprezentaciju.
Preuzima izabranu vrstu u veoma nezgodnom trenutku, u trenutku kad ga jedna jedina utakmica može baciti u kaljužu bosanskohercegovačkog nerazumijevanja stvari, u blato sveopće zavisti, jala i nestrpljivosti, u ponor ovdašnje zle krvi. Zato me strah. Strah što se to može dogoditi baš Bajeviću. Lako bih ja da je na selektorsku stolicu zasjeo neki nadobudni vjetropir, neka preambiciozna vucalčina kakvim naša nogometna baruština obiluje.
Ničega me nebi bilo strah da je upravljačko žezlo preuzeo jedan od silnih trenerskih besposličara koji se pačaju u sve, nerijetko i u izborničke poslove. Tada bih mirne duše komentirao, kritizirao ( u obrnutom slučaju hvalio), lamentirao… Ovako, ne mogu niti pomisliti da kritiziram Princa sa Neretve, nogometno božanstvo moje generacije, prototipa gosposluka i sportske uljuđenosti. Ja, šimićevski malešan ispod zvijezda, da analiziram selektorski posao Duška Bajevića!? Makar šta – rekli bi Šokci.
Zato je ovaj komentar jedan od težih. Zato me strah. Vjerujem da će Bajević kao selektor zaraditi samo pohvale, ali i od njih me strah, jer mora se i u tom slučaju biti pažljiv, pribran, sabran, treba imati mjeru. Jer je Duško u pitanju.
Uz svo iskustvo, uz ogromno znanje, uz neviđeni autoritet, Bajeviću će trebati i malo sportske sreće. Poželimo mu je od srca. Poželimo mu da našu reprezentaciju odvede na Europsko prvenstvo i da skine teret i strah sa ovoga i svih budućih komentara.