Piše: Emir Delić (Al Jazeera Balkans)
Kakav će biti sport nakon što prođe pandemija izazvana korona virusom? Činjenica je da malo koga brine ovo pitanje. Nešto je drugo što ljude kopka. One kojima je sport doručak, ručak i večera.
Da li će cijene igrača pasti i hoće li klubovi preživjeti ovu krizu, manje je važno od pitanja kada će se nastaviti igra. Navijači, fanatici, kladioničari, kibiceri… jedva čekaju da se lopta ponovo zakotrlja.
Efekat virusa na globalne sportske događaje je ogroman. Kao da se teška zavjesa spustila pred očima sportskih zaljubljenika i zaklonila pogled na scenu koja je decenijama nudila prvoklasne predstave.
Kada je početkom marta prekidano jedano po jedano takmičenje praktično u svim sportovima, niko nije mogao pretpostaviti da će ovoliko dugo trajati pauza.
Meni, recimo, sve ovo nije novo. Znam kako je ostati uskraćen za uživanje i gledanje utakmica…
Ne tako davno, ljeta 1992. godine, kada je gorilo nebo iznad moje zemlje, nisam mogao gledati nijedan sportski događaj. Ne mogu prežaliti finale Kupova šampiona, sve do 1995. Žalim za Eurom i Olimpijskim igrama 1992. Žalim za svim onim utakmicama u omiljenim sportovima koje sam propustio zbog toga što je akumulator u mojoj mojoj kući bio tolikog napona da je mogao izdržati samo jednu sijalicu i radio uređaj.
Katanci na borilištima
Izdržalo se bez sporta tada, kao što će se izdržati i sada. Sport nije stao, on sada vodi jednu drugu bitku.
Stavljeni su katanci na borilišta. Sportisti su se zavukli u svoje kuće. U manjem obliku, koliko su im to uvjeti dozvoljavali, nastavili su sa treninzima.
Jedinstvena poruka koju su slali preko društvenih mreža je da jedva čekaju povratak na terene.
Ali, obični smrtnici, oni koji žive od utakmice do utakmice, čini se da su nestrpljiviji više i od samih aktera.
Oni čiji adrenalin skače u ritmu lopte, koji trebaju dnevnu dozu da bi ostali “iznad vode” i koji u jeku ove krize i sami kriziraju.
Glad za sportom
Otud ne čudi što se oni najzagriženiji oduševljavaju ligama Bjelorusije, pa čak i Tadžikistana. Agencije nam šalju odlomke s utakmica, a sportski novinari prave priče o fenomenu sporta u ovim neoadašnjim sovjetskim republikama.
Glad za utakmicama na televiziji kojim bi se prekratilo vrijeme u karantinu, je ogromna.
Razumiju to jako dobro glavne mecene sportske industrije. Jasno je to čak i Donaldu Trampu koji je nedavno okupio vodeće ljude nacionalnih liga da razmotre zajedno modus za nastavak takmičenja. Narodu nedostaje igara. Traži se ispušni ventil makar sve izgledalo nakaradno (utakmice bez publike, prvenstvo turnirskog tipa, odigravanje mečeva u jednom gradu itd.).
Industrija sportskog klađenja vrlo je zastupljena grana u velikom broju država.
Postojbina sportskog klađenja je Velika Britanija. Nekad su se kladili na trke konja, a posljednjih decenija nogometne utakmice su pravi hit.
U dobra korone i kladionice su stale. Nema atraktivnih ponuda, pa su i tiketi prazni.
Sport ima jak imunitet
Nogomet je u zemlji njegovog nastanka stao i neće ga biti možda sve do jula. Ni konji se ne utrkuju, pa su kladioničarski ovisnici u velikom problemu.
Onima kojima je dan počinjao provjeravanjem parova na Livescoreu, sada su korona virus i karantin zadali velike probleme.
Nedavno sam našao vijest da je na utakmicu šestog ranga švedskog nogometa, leglo preko pola miliona eura uplata. Samo daj da se prati, pa makar i “seljačke” lige.
Ni utakmice bez gledatelja više ne bi bile toliki problem, samo da se mogu gledati.
Zato, dajte nam utakmice, neka krene, pa kako god. Samo da osjetimo adrenalin i uzbuđenje koje donosi postignut gol ili pogođen koš.
Sport, posebno nogomet ima jak imunitet, tako da mu ni korona ne može ništa.