Dejan Kamenjašević, sin legendarnog radijskog reportera Mirka Kamenjaševića, bio je prvi Bosanac trener u španskoj ACB ligi.

Počevši od danas u tri nastavka, Kamenjašević će Vam predstaviti njegovu životnu, a i ličnu priču, krenuvši od 2013. pa do 2016. godine.

Avion je sletio na aerodrom u Barceloni. Gledao sam kroz prozore i vidio kamere, fotoreportere, novinare… Pitao sam se zbog čega su ovdje, ko dolazi, da li je neki političar ili sportska ekipa? Nekoliko minuta kasnije shvatio sam da su tu zbog nas. Zbog bosanskih izbjeglica koje su, spašavajući živu glavu, stigle u Španiju.

Prvih šest mjeseci bili smo kod ljudi iz organizacije Novinari bez granica, a nakon toga prepušteni sami sebi. Ostali smo na ulici. Španci su takvi – pola godine smo im bili interesantni, a kad su nas ‘izgustirali’ onda smo ostavljeni. Sestra je krenula na studije, majka je radila kao čistačica, otac je već bio u godinama, nije mogao raditi, a ja… Ja sam postao konobar. Radio sam dnevno po 18 sati, a plata koju sam zarađivao bila je prava mizerija. Ali morao sam kako bih izdržavao porodicu, jer je otac već bio u penziji, a sestra mala. Ja sam se brinuo o svemu.

Ubijao sam se od posla, jer nam je novac bio potreban da preživimo. Kada se čovjek nađe tako daleko od svoje zemlje, gdje nikoga ne poznaje, mora se snalaziti sam. Svaki mjesec je bio težak, godina nikad da prođe… Bio je to najteži period u životu.

U sezoni 2012-13 sam ostvario moj sportski san da budem član jednog od najvećih evropskih klubova, Caja Laboral, bivša Tau Vitoria, sa jednim od najboljih i najperspektivnijih trenera današnjice, Žanom Tabakom, bivšim igračem Jugoplastike, Real Madrida i šampionom NBA lige sa Houstom Rocketsima i igračima kao što su Nemanja Bjelica, Andres Nocioni ili Tibor Pleiss, sve bivši ili sadašnji NBA igrači. Ali moramo se vratiti malo unazad da bi shvatili poentu ove lične i sportske priče koja može da bude poučna i da ruši neke ideale o profesionalnom sportu.

Moj košarkaški i sportski put je malo drugačiji od nekih drugih, nisam bio poznati bivši igrač niti sam mogao da iskoristim ime moga oca, poznatog sportskog komentatore bivše Jugoslavije, Mirka Kamenjaševića, koji u Šoaniji nije naravno bio popularan da mi otvori neka vrata nego sam sve sam morao da postignem u zemlji koja štiti svoje trenere i koja ima averziju prema strancima. Od 1993. godine kada stižemo u Gironu do 2005. kada se počinjem baviti profesionalno košarkom, tih 12 godina sam ulagao u sebe i borio se da budem spreman jednom kada budem dobio šansu, ako je uopšte dobijem jer mnogi je ne dobiju nikada.

U tih 12 godina sam završio za pet godina višu trenersku školu u promociji kao jedini stranac tada i mnogo kasnije sve do Žana Tabaka koji kasnije završava istu špansku višu trenersku školu. Zajedno sa mnom su bili na istoj promociji Chichi Creus dosadašnji GM Barcelone, Pablo Laso sadašnji trener Real Madrida i prijatelj, Alberto Angulo sportski direktor Real Madrida i mnogi ostali. Među njima i sa 156 trenera te godine sam bio na četvrtom mjestu u globalnim ocjenama i dobio diplomu. U tom periodu isto sam bio od kadetskog do juniorskog i seniorskog trenera kao i šefa mlađih kategorija sve u Gironi, historijskom klubu grada pored Barcelone plus 2003/04. aktivno pratio rad Svetislava Pešića u Barceloni, pomagao i išao sa njim na sve coach clinice širom Španije i Evrope kao prevodilac i radio kao profesor (jedini stranac ikada) na španskoj trenerskoj školi, odjel u Gironi, punih šest godina.

U tom istom periodu od 2006- godine do 2008. radim u jednom od najvećih projekata Evrope u gradu gdje sam se i formirao kao trener u Gironi i tadašnjem Akasvayu Girona, sa coachem Pešićem kao trenerom i igračima kalibra Marca Gasola, Gregora Fučke, Dariusa Salenge i mnogih drugih. Dakle, sve sam postigao sam i zahvaljujući trudu i zalaganju i niti jedan Bosanac prije niti kasnije nije to uradio, u Španiji barem.

Poslije mnogo odricanja u mom životu, mukotrpnog spremanja, mnogo prakse i učenja, uspona i padova, poslije deset godina profesionalne karijere u Španiji, zemlji Evropskog i Olimpijskog šampiona u košarci, 2012. godine u oktobru dobijam ponovo šansu poslije Girone i coacha Pešića da se takmičim u Euroligi sa Caja Laboralom i budem dio jedne velike košarkaške priče kluba koji je velika institucija. Već po našem dolasku obaramo rekord pobjeda u nizu i stavljamo novi rekord kluba na 19 uzastopnih pobjeda i dižemo ekipu da postajemo hit Eurolige. Tu godinu ulazimo u polufinale Kupa Španije, elitnog lokalnog takmičenja koji se održavao upravo u Vitoriji, gubimo u polufinalu od tada jače Barcelone sa minimalnom razlikom.

Istu tu sezonu poslije skoro nemogućeg ulaska u Top16 Eurolige dolazimo do četvrte utakmice protiv velikog CSKA za ulazak na Final Four i gubimo u Vitoriji sa više nego sumnjivim sudijskim odlukama. Tada ekipa pada, ulazimo u play off ACB lige i gubimo nenadano protiv Gran Canarije u četvrtfinalu i tu počinje kraj i novi početak moje sportske priče, tu počinje realno poruka i zaključak koji sam naučio i koji mijenja moj život.

Tog ljeta, poslije čitave više nego uspješne sezone, senzacije lige i Evrope, potpisanog novog ugovora sa Caja Laboralom za narednu sezonu i sa velikim očekivanjima dogovaramo se nenadano i na iznenađenje mnogih o raskidu saradnje sa klubom i ostajemo bez posla Žan Tabak i ja sa njim kao njegov pomoćnik. Poslije dva mjeseca ljeta i iščekivanja ekipa kao Maccabi ili Fenerbahce ostajemo bez ijedne realne opcije i definitivno bez posla. Tada se budi u meni zaključak i odluka da ne želim da budem barem ne sada i u ovom momentu dio sportskog cirkusa gdje skoro ništa ne zavisi od mene, gdje je u igri konstantno moja budućnost i gdje ne mogu kontrolisati moju sudbinu.

Tada odlučujem da ostanem u košarci koja je moj stil i način života do tada, ali odricanja i svo iskustvo koje sam stekao do tada želio sam da uložim u jedan novi, drugačiji projekat koji je vezan za košarku, ali isto tako ima elemente barem u budućnosti onoga čemu sam od tada počeo da težim povučen neugodnim iskustvima iz profesionalnog košarkaškog svijeta, dakle ja odlučujem koliko tolikoo o mojoj sudbini i da radim ono što volim i da imam minimalnu stabilnost i budućnost. Tu nastaje Basicball zajedno sa mojim sadašnjim partnerom poznatim košarkašem, Zoranom Savićem.

U drugom izdanju teksta o Dejanu Kamenjaševiću koji će biti objavljen sutra čitajte kako je tekao razvoj Basicballa, kako je organizovan NBA kamp u Dubaiju uz NBA zvijezde poput Dwighta Howarda, Ricky Rubija i Peđe Stojakovića, te kako se Basicball isprofilisao u jednu od najboljih Akademija u Dubaiju.