Bio jednom jedan dečko, željan igre, košarkaške lopte, nadigravanja, prodora, driblinga više, osmjeha, aplauza, svega onog što je ljepota i radost življenja kada tek počneš da koračaš kroz veliki, ozbiljni svijet. Činilo se da mu je sve to, ali i još puno toga, bilo na dohvat ruke. Otvarala su se mnoga vrata pred naletom talenta, vještine, posvećenosti, klupska i reprezentativna. I, u djeliću sekunde, sve je stalo…
U ponedeljak 15. decembra navršilo se četvrt vijeka od tragične pogibije Harisa Brkića, reprezentativnog prvotimca Partizana. I poslije toliko godina, nevjerica i nenadoknadiv gubitak i bol za porodicu, prijatelje, tadašnje saigrače, upravu, ali i neke nove generacije, koje su, za uvijek nasiejanog momka, čuli samo iz priča.
Sjećanje na onog koji je tako volio da se igra, jednostavno, precizno na najvišem nivou, kreće u nekom drugom, antiživotnom smjeru jedne prohladne zimske večeri.
Baš tamo gdje je poznavao svaki pedalj, gdje je počinjao i završavao radni dan u trenerci i dresu, čiji je bio sinonim, bez obzira na kraći boravak u drugim klubovima, iscurio je jedan život, tek što je počeo, sa 26 ljeta. Tog kobnog 12. decembra, završio je trening ranije i, uputio se ka svom automobilu oko 21 sat. Tada je na parkingu „Pionira“ (danas dvorana „Aleksandar Nikolić“), ustrijeljen sa dva hica u predelu glave. Njegova najvažnija bitka je potrajala još tri dana. Za razliku od onih pod obručima, završila se tragedijom nezabilježenom u istoriji jugoslovenskog sporta.
”Sve je strašno bez obzira na protok vremena. Sećam se da sam bio na tom, ispostaviće se, na žalost, posljednjem treningu Harisa i da sam pola sata prije tragedije, otišao kući. Trebalo je sutradan, rano ujutru, da idemo na put u Istanbul, na utakmicu protiv Efes Pilsena (Anadolu Efes). Onda me je pozvao ekonom Nikola (Tomašević) i rekao mi to što mi je rekao. U početku nisam mogao da verujem da je to istina. Nekoliko puta sam ga pitao: ‘Jel stvarno Nidžo’, pa sjeo u kola i pravac pred Urgentni centar. Svi smo se tamo skupili, njegovi roditelji, prijatelji, mi iz kluba… Tu smo ostali do jutra u iščekivanju nekih vijesti. Sljedeća dva dana, proveli smo u njegovoj kući sa roditeljima, majkom Radmilom i ocem Ismetom…“ prisjeća se Dragan Todorić u razgovoru za Sport klub.
Haris Brkić je prve košarkaške korake, kao desetogodišnjak, napravio u rodnom Sarajevu, u Bosni, prvom jugoslovenskom evropskom šampionu. Igrao je u sjajnoj generaciji sa Alenom Abazom, Dušanom Vukčevićem, Aleksandrom Glintićem, Dinom Konakovićem, nešto mlađi su bili Vedran Bosnić, Elvir Ovčina…
Ratni vihor početkom 90-ih, dovodi ga u Beograd. Tokom pohoda crno-bijelih na kontinentalnu krunu, sezonu 1991/92, proveo je na kaljenju u čačanskom Borcu, a 1993. je zaigrao za prvi tim Partizana. Stručnjaci su planirali da naslijedi Predraga Danilovića, jer je bio izuzetno nadaren, sjajan napadač, ali i dodavač. Narednih godina je sa velikim uspjehom nosio dres najtrofejnijeg kluba na ovim prostorima, uključujući i učešće na Final fouru, tada Kupa evropskih šampiona, 1998. u Barceloni. U crno-bijelom dresu je osvojio četiri titule prvaka Jugoslavije i tri nacionalna Kupa.
Mural posvećen našem Harisu, osvanuo je danas u Požarevcu zahvaljujući akciji Udruženja navijača Partizana iz ovog grada! 👏🏽
Legenda živi! 🖤🤍 pic.twitter.com/OE72cYnjJ8
— KK Partizan Mozzart Bet (@PartizanBC) December 11, 2025
Bio je i reprezentativac do 22 godine, a sa (tada) mladom selekcijom SR Jugoslavije je osvojio bronzu na Evropskom prvenstvu, kao što je bio i povremeni član seniorske selekcije.
Nije jedini tadašnji sportski direktor, koji nije mogao da veruje da je moguće da se ovako nešto desi.
”Nazvala me je sestra da mi kaže kako je na televiziji čula da je Harisa neko upucao. Rekla sam joj da je nešto pomiješala, nije dobro čula, a ona je nastavila da mi objašnjava kako su prekunili program da bi objavili vijest o pucnjavi,“ pričala je svojevremeno Harisova mama, Radmila, u krajnje ličnoj ispovjesti tokom obilježavnja jedne tužne godišnjice.
Da roditeljska bol bude još veća, ni poslije dvije i po decenije, ubica ili ubice nisu privedeni sudu pravde.
”Djelimično sam učestvovao u njegovom dovođenju i praktično, sa Kićom (Dragan Kićanović, prim aut), pravili smo plan kako ćemo njegove roditelje da prebacimo iz Sarajeva u Beograd, tako da sam ja imao odličan odnos sa njim i njegovim najbližima. Svake godine odem na groblje na godišnjicu” rekao je nekadašnji sportski direktor Partizana, Dragan Todorić.
”Haris je bio sjajan momak, odličan igrač, dobar drug i jedan od najomiljenih u našem klubu. Na prvom mjestu, dobar čovjek, koga su svi voleli i svi željeli da bude u njegovom društvu. Divim se njegovoj majci, koja sve ove godine, kada god se vidimo, ne može da veruje da se njemu to desilo i da ga više nema…“
I poslije 25 godina od pogibije Harisa Brkića, suzama se ne vjeruje…
