Piše: Mladen Bošnjak

Prateći natjecanja u glomaznoj Ligi prvaka i preglomaznoj Europskoj ligi, ljubitelj nogometa se, svakako, upita hoćemo li, i kada, dočekati da neka naša ekipa igra europske utakmice u ovo doba godine. Znači, u skupini Europske lige, jer razmišljati o Ligi prvaka iz bosanskohercegovačke perspektive, smrtni je grijeh!

Zaista, šta se mora dogoditi da neki naš klub prođe ona ljetna predkola i dobaci do takozvane grupne faze?

Svašta se mora dogoditi, silu toga se mora izmjeniti, puno zakona donijeti, i te zakone poštovati. Mora se, u prvome redu, poraditi na stadionima. Neshvatljivo je, i nedopustivo, da se europska pretkola, dakle, ne utakmice skupina nego pretkola, ne mogu igrati u Tuzli. Ili Mostar koji kasni četrdeset godina sam za sobom. Prije toliko je godina, naime, Mostar bio vidno označen na europskoj nogometnoj mapi, bio je u najmanju ruku prosječno uvjetan za odigravanje utakmica Kupa UEFA-e. Danas se u Bosni i Hercegovini mogu igrati samo utakmice po onom nesnošljivom zvizdanu, po čelopeku, kad je malo kome nogomet u glavi.

Jesenju ugodnost i “idealne uvjete” naši klubovi dočekuju na domaćim ledinama i pred televizorima s kojih nam se breče sudionici Europske lige iz Azerbejdžana, Albanije, Bugarske, i niza drugih nogometnih zabiti koje su nas prešišale za dobro koplje.

Čitavo desetljeće je prošlo kako u vlastitim komentarima ne spominjem rat kao uzrok lošeg stanja našega sporta, klupskog nogometa naročito. Deset godina kuknjave i pravdanja ratnom kataklizmom bilo je posve dovoljno, bilo je čak i prihvatljivo, ali danas više ne!

U pitanju je naša nekompetentnost, nerad, lopovluk, u pitanju su kriminalne strukture koje su premrežile sport. Nogomet im je ponajviše zanimljiv. U pitanju je naš oportunizam, strah, kukavičluk… Nitko nema snage prebrojiti čelne ljude naših nogometnih klubova, podastrijeti njihov sivi background, i barem deklarativno tražiti njihov odlazak iz sporta.

Nitko nema snage unijeti barem malo reda u duboko kriminaliziranu sudačku organizaciju zbog koje se, praktično, igra naše prvenstvo. U kojoj se rigidni nepotizam vidi prostim okom: po prezimenima! Govore li vam išta prezimena sudaca koja su kompatibilna s delegatskim, kontrolorskim, ili pak funkcionarskim. Živković, Bandić, Golać, Jelić, Ibrišimbegović, Dominković…

Nitko nema snage razbiti okove “nacionalnih interesa” u sportu.

Besmisleno je dalje nabrajati šta nas koči da bude dijelom europske nogometne obitelji. Puno

toga koči, smeta. No, u raščišćavanju se od nečeg mora početi. Ili, bolje reći – morat će se početi!

Žalosno je, ali je tako: Represivni aparat države (?!) Bosne i Hercegovine u bitnom će odrediti sudbinu i budućnost bosanskohercegovačkog klupskog nogometa!

P.S.

Za one koji još uvijek govore o “posljedicama rata”, mala usporedba: Dvadeset godina poslije Drugog svjetskog rata Partizan je igrao u Finalu Kupa prvaka!