Da se razumijemo u startu, svaki kvalitetan igrač i trener izvan BiH, dobro je došao u bh. nogometu. Takvi mogu samo doprinijeti boljem imidžu, popularizaciji i većem rejtingu premijerligaškog nogometa. S kvalitetnim igračima i trenerima, svi profitiraju.
Nažalost, već godinama, skoro dva desetljeća BiH je postala nogometna “Meka” za anonimuse, prosječne igrače, nedokazane trenere. Svi su oni u bh. nogometu u tranzitu.
Praksa pokazuje da “stranci” nisu donijeli revolucionarne promjene u bh. nogometu. Uglavnom su to “sheme” sportskih direktora i menadžera, koji sa svojim trenerima u kratko vrijeme provrte po nekoliko igrača, naplate se i isprazne ionako skromne klupske budžete. Klubovi plate obeštećenja, plaće, provizije menadžerima… Nakon nekoliko mjeseci klub se istih, s dodatnom otpremninom oslobađa. U najgorem slučaju ide na sud zbog neplaćanja.
Nije to najgore što takvom politikom može zadesiti bh.klubove. Najgore i najdalekosežnije posljedice, takva politika ostavlja na mlade igrače. Koji se godinama educiraju i za prvi tim pripremaju u omladinskim školama. Neselektivnim dovođenjem igrača, koji pustoše klupske blagajne, šalje se loša poruka, talentima, roditeljima, pa i svojim navijačima. Praksa je to koja, poput zlokobnog karcinoma, ubija bh.nogomet.
Sarajevo i Željo, umjesto da budu lideri i pozitivan primjer forsiranja domaćih trenera i igrača, daju loš primjer.
Da li je vrijeme da se zauvijek prekine s tom štetnom praksom. Da se zauvijek stavi rampa mešetarenju, u kojem samo pojedinci profitiraju.
U vremenu smo kada će Željo i Sarajevo, izabrati nasljednike Tomislava Ivkovića i Gorana Sablića. Hoće li klupski menadžment ponovo posegnuti za “strancima”.
Zašto Sarajevo i Željo favorizuju “tranzitne trenere” umjesto svoje djece.
Po čemu su to uspješniji, recimo: Plišek, Krčmarević, Jarni, Kostić, Ješić, Ivković, Šehović i raznorazni likovi od Varešanovića, Osima, Mulalića, Janjoša, Musemića, Cvike, Repuha, Adžema, Alispahića, Muharemovića, Memića, Švrakića, Đurbuzovića, Joldića, E. Alihodžića, Nikolića, Prljače, Turkovića… Ni po čemu!
Takav nekorektan odnos prema vlastitim trenerima, znatno im otežava put u reprezentativne selekcije. Gdje mjesta dobijaju samo podobni. I rodbinski zaštićeni.
Da ne bude zabune, za nas su stranci, kako treneri iz susjednih zemalja, tako i oni koji dolaze iz Turske ili neke druge zemlje. Koji se najavljuju kao spasioci, ali se ispostavi da se radi o klasičnim samoreklamerima.
Da borba za domaću struku i igrače ima svoje utemeljenje, vratite se u vrijeme kada su Željo i Sarajevo igrali najbolji nogomet na jugoslovenskim prostorima. Glavninu tima činili su igrači iz vlastite škole, ili oni stasali u nižerazrednim klubovima. Trofeje prije i nakon rata osvajali su: Osim, Musemić, Adžem, Varešanović, Mulalić, Hadžiabdić, Alispahić, Janjoš, Muzurović, Uščuplić, Đurbuzović…
Na kraju, recimo Sarajevo je godinama bilo suvereno kada je sportski direktor bio domaći čovjek Abdulah Ibraković sa strukom iz vlastitog dvorišta.
Bh.nogometu je prijeko potreban kvalitet, a nikako treneri i igrači koji sputavaju domaću struku i talente.
R.S.