U proteklih dvadeset i osam godina, od kako reprezentacija Bosne i Hercegovine igra na interacionalnoj sceni, izgubili smo dva -tima “naših” igrača, koji su zaigrali za susjedne zemlje.
Nisu “otimali” samo susjedi. Igračima, koji vuku korijene iz BiH namirivali su se i velesile, poput Njemačke, Švedske, Švicarske, Austrije…
Seferović, Džaka, Kučuković, Tanković i desetine drugih igrali su za mlađe selekcije drugih reprezentacija i na prelazu u seniore nestajali sa scene. Ili nikad nisu potvrdili očekivani kvalitet.
Od Marka do Sameda
“Otimali” smo i mi. Na vrijeme smo se se osigurali s Markom Topićem, koji je uspješno nastupao za mladu, mediteransku i A reprezentaciju BiH. Hasan Salihamidžić nam je preporučio Bajernovu “nadu” Zvjezdana Misimovića. Bio je to pun pogodak, jer je Miske godinama bio jedan od najboljih “Zmajeva”. S kojima je igrao na svjetskom prvenstvu u Brazilu.
Kasnije smo dobili braću Izeta i Seju Hajrovića, a među istinske kapitalce spada Sejo Kolašinac. Profesionalac kakvog dugo reprezentacija neće imati.
I Mensura Mujdžu smo “posudili od Hrvata. “Vatreni” se nisu previše borili za mlađeg Mujdžu, čiji je i stariji brat Jasmin igrao za “Ljiljane”. Hrvati su na toj poziji imali Srnu koji je više od desetak godina suvereno držao desnu stranu…
Premda je Miralem Pjanić, kao tadašnji luksemburški reprezentativac, imao otvorenu ponudu francuskog selektora Raymonda Domenecha, Mire nikad nije pomišljao da igra za “trikolore”. U administrativnoj utakmici dobili smo “našeg Austrijanca” Osmana Hadžikića, koji je redovito na spisku Sergeja Barbareza.
Uglavnom je bh.dijaspora bila “dragstor” za druge, pogotovo susjedne reprezentacije. I na to smo se navikli. Sve dok nekadašnji i sadašnji direktor državne reprezentacije Misimović i Emir Spahić nisu počeli recipročno uzvraćati. Za Misketovog mandata Šveđanima smo pokupili Anela Ahmedhodžića i Denisa Hadžikadunića.
Premda smo od 1996.godine izgubili desetine klasnih potencijalnih reprezentativaca, bh.navijači nikad nisu prežalili gubitak Zlatana Ibrahimovića. Kojeg smo imali na “tacni”. To što se bh.reprezentacija, selektori i koordinatori nisu našli u Zlatanovoj knjizi, ne znači da nije bilo želje da ga se dovede. Šener Bajramović, tadašnji koordinator u NSBiH, tvrdi da i sada ima poziv koji je slao švedskoj nogometnoj federaciji. Nešto su oko Zlatana “čeprkali” Jusuf Pušina i Munib Ušanović, ali sve je ostalo na telefonskom pozivu. I konstataciji “imamo mi takvih kolko hoćeš”… Pokazalo se da baš i nemamo.
Emir Spahić zna kako izaći na kraj s najboljima. I na direktorskoj poziciji od prvog je dana krenuo u diplomatsku ofanzivu. Esmir Bajraktarević i Samed Baždar njegovi su najveći trofeji. Za sada! I ne jedini. Sada je bh.reprezentacija ponovo u modi. Čak i kada gubi. Tandem Barbarez-Spahić mamac su za bh.nogometaše, koji imaju potencijal i kvalitet igrati za mnogo jače evropske reprezentacije.
Znao je Spahić u šta se upušta kada je krenuo u borbu za Baždara
Šta je govorio Ćiro?
Prije tri-četiri godine, s nepunih sedamnaest godina u Novom Pazaru je gostovao Partizan. Negdje u finišu, trener “crnobelih” Stanojević ubacio je je talentiranog Baždara. Cijeli je stadion aplaudirao Pazarcu u Partizanu.
“Samed će biti svjetska klasa”- samouvjereno je tvrdio Pazarac Ramiz Bihorac. Koji nema niti jedan dan trenerske škole. Svoja optimistička predviđanja temeljio je kao Baždarov prijatelj. Što je zvučalo krajnje subjektivno, jer je Samed po godinama pripadao kadetskom uzrastu.
” Samed je odličan momak. Znam mu celu porodicu… Za njega će se otimati najbolji klubovi”- podebljao je Bihorac svoje hvalospjeve za tada najmlađeg igrača Partizana. I pogodio.
Nešto slično tvrdio je Miroslav Blažević za Edina Džeku. Istina, kada je Ćiro preuzeo bh.reprezentaciju Džeko je s 22 godine bio gotov igrač. Ovjerit će takve najave Edin brzo s titulom u Wolfsurgu.
” Džeko je bolji od Ibrahimovića”- govorio je ushićeno Ćiro. Nema više karizmatičnog trenera, Zlatan je u mirovini, a Džeko još uvjek neumoljivo trese mreže.
Dolaskom Baždara vrijeme je da zaboravimo i prestanemo plakati za Zlatanom!
Iako utakmice s Njemačkom i Nizozemskom nisu mjerilo, bez obzira kakvu minutažu dobije, Spahić je ulovio kapitalca. Reprezentacija je dobila klasnog igrača. Ne morate imati profi licencu da se uvjerite u raskošan potencijal dvadesetogodišnjaka pred kojima je sjajna karijera.
Napokon Edin ima pravog nasljednika. Da odigraju zajedno jedan ciklus i Džeko može mirno u nogometnu mirovinu. I nakon Džeke reprezentacija će imati napadača svjetske klase.
Večerašnja i utakmica s Nizozemskom prilika je da se Baždar predstavi u najboljem izdanju. I da zauvjek zaboravimo na priču “ko je kriv što smo izgubili Ibrahimovića?”…
I Sergeja Barbareza smo oteli susjedima
Oni koji duže prate reprezentaciju sjetit će se da su Barbareza željeli u tadašnjem FSJ-e. Čak se i Hrvatski nogometni savez raspitivao za Sergejove korijene i ambicije. No, Mostarac je dao riječ Jusufu Pušini, predsjedniku NSBiH i debitirao u maju 1998.protiv Argentine. Tada su Nijemci od novinara koji je s bh.timom bio u Kordobi tražio fotku Barbareza u dresu BiH. Nakon, istina neslavnog debija Barba je odbacio sve špekulacije i postao bh.reprezentativac.
(Sportske.ba)