Piše: SENAD KRESO
U jednim hrvatskim novinama iz novembra 2021. pokrenuta je anketa sa pitanjem: “Pitamo bivše igrače i trenere: Je li bitno vodi li Hajduk domaći ili strani trener?”
“Kada pogledate brojke i povijest, nijedan strani trener nije osvojio trofej u Hajduku”, rekao je Ivan Gudelj. Kakva je situacija u Premijer ligi Bosne i Hercegovine?
Od osnivanja Premijer lige 2002. godine pa do sada, januara 2022. godine (pola sezone 2021/22), samo je FK Leotar sa stranim trenerom, sezona 2002/03, bio prvak Premijer lige BiH. Svim ostalim klubovima koji su se okitili šampionskom titulom – NK Široki Brijeg, HŠK Zrinjski, FK Sarajevo, FK Modriča, FK Željezničar, FK Borac – šefovi struke bili su domaći, bh. treneri.
U posljednjih 10 sezona FK Željezničar je angažovao četiri trenera sa strane, a samo je jedan “odradio” sezonu, ostala TROJICA SU SMIJENJENI.
FK Sarajevo – posljednjih 10 sezona, četiri strana trenera i NIJEDAN nije “odradio” cijelu sezonu. I opet je aktuelan (januar 2022.) strani trener.
HŠK Zrinjski – posljednjih 10 sezona, četiri strana trenera, DVOJICA nisu “odradili” cijelu sezonu.
NK Široki brijeg – posljednjih 10 sezona, sedam stranih trenera, TROJICA nisu “odradili” cijelu sezonu.
FK Borac Banja Luka – posljednjih 10 sezona, četiri strana trenera, TROJICA nisu “odradili” cijelu sezonu, četvrti je još uvijek aktuelan.
Zašto su u zadnjih nekoliko godina više cijenjeni, čak i bolje plaćeni treneri dovedeni iz inostranstva nego domaći treneri? Zašto više vjerujemo “tuđem” kadru nego vlastitom? Da li naši klubovi treba da povedu više računa o trenerima iz svojih pogona?
Ovo su otprilike važna pitanja na koja klubovi trebaju davati odgovore, ne samo zbog određenog trenutka nego zbog svoje budućnosti, uspješne budućnosti. Možda postoji i druga priča. Možda domaći, mladi treneri nemaju hrabrosti uhvatiti se u koštac sa zahtjevima “maglovite močvare” zvane Premijer liga Bosne i Hercegovine. Ima i toga da treneri koji rade u omladinskim selekcijama nisu dovoljno odvažni, ambiciozni, te se drže svojih pozicija gdje je manji rizik za opstanak.
U svemu ovome, učešće i angažovanost sportskih agenata koji “prodaju” trenere po klubovima, ima itekako veliki utjecaj na ljude koji odlučuju o angažovanju novog trenera. Izgleda da se tim ljudima toliko vjeruje da je “blijed” CV zanemarljiv u odnosu na agentovo predstavljanje trenera. Ili je u pitanju nešto drugo.
Potpuno se slažem sa mišljenjem nekadašnjeg proslavljenog igrača, a sadašnjeg trenera Hajduka, Gudelja, koji kaže: “Nisam protiv nijednog trenera, razumijem sve trenere, ali kada je u pitanju Hajduk, treba gledati BROJKE, POVIJEST, KRITERIJE I ŠTO JE NAPRAVIO”.
Ipak, ima drugih mišljenja gdje se kaže: “Apsolutno mi je svejedno je li trener domaći čovjek ili je stranac. Međutim, neko mora i prepoznati koji je trener kvalitetan, to je ključno pitanje. Prepoznati dobrog trenera za svoj klub, nije to lagan posao. To je zadatak onoga ko vodi klub. Nije lak zadatak, ali oni to trebaju prepoznati. Kada trener dobije otkaz poslije četiri mjeseca to je jedna vrsta poraza i onih koji su ga izabrali.”