Nisam imao privilegiju uživo gledati Semira Tucea i njegovu generaciju. U vrijeme kada su “Sejo i Semir unosili nemir”, živio sam u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Sloboda mi je bila pred kućom, a u mom kraju navijalo se i za Crvenu Zvezdu, Partizan, a poneko za Hajduk, Dinamo, Želju i Sarajevo. Po nadimcima u raji: Čerček, Džaja, Moca, Šeki, Pape, Mara, Švabo, Bleki, Senzen, Bobek, Princ, Škija, Holcer… znalo se ko za koga navija. I kako igra.
Osamdesetih su godina jugoslovenskom scenom drmali bh. klubovi Velež, Sarajevo, Željo. I Borac je osvajanjem kupa dao snažan pečat apsolutnoj dominaciji.
Semir Tuce je nedavno imao infarkt. Cijela nacija i “Juga” bila je u šoku. Svi su strepili i brinuli zbog situacije u kojoj se našao.
Nekoliko mjeseci nakon kobnog dana, Semir se oporavio, dječački sretan pričao je o Veležu, podvizima Lane Pudar… Ispričao je kako je dobio najtežu bitku.
U ekskluzivnom intervjuu za Sportske.ba Semir otkriva kako se sve dogodilo.
– Nemam ti ja živaca tipkati. Bolje ovako da se ispričamo… Kako sam? Dobro, ma šta dobro, odlično! Kako je moglo biti, sada sam super, kaže Semir Tuce.
Bacite duhan!
Sretan je uz svoju porodicu. I zbog podrške koju je dobijao ovih dana sa svih strana svijeta. A onda je krenuo s pričom…
– Izašao sam tu ispred kuće gdje živim. Imao sam običaj trčati, čisto da izbacim duhan iz sebe. Znaš, ja skoro četrdeset godina pušim. Valjda se nakupilo toga. Ustvari, već tri mjeseca sam bacio duhan. I odmah sam bolje. I to jutro sam na trčanju, možda pri kraju, osjetio da me nešto guši. Usporim, stanem i sve mislim proći će… Bilo je sve jače i jače, onda sam pao… Šta je dalje bilo ne sjećam se. Znam, kad sam došao sebi da sam vidio neke siluete, ljude oko sebe, priča Semir.
Pokazalo se da je to bio ključni momenat.
– Imao sam sreću da je bilo, da kažem, prometnije, pa su se prolaznici okuplili, pozvali hitnu pomoć. U te tri četiri minute sam spašen. Ko zna šta bi se desilo i da li bih preživio da nije bilo tih ljudi. Da je meni rekao neko da će me srce strefit, ja bih pomislio da nije dobar. Znaš, ja ti nisam znao ni kakav pritisak imam, ni krv, jednostavno osjećao sam se dobro. Dobro, imam te neke godine, u februaru sam napunio 57, ali nemam kila… Nisam imao nikakvih poteškoća i onda odjednom završim u bolnici…
Tuce zahvaljuje liječničkom osoblju u bolnici, kao i uposlenicima u Davosu, gdje je proveo nekoliko dana. Sada je jako dobro. Snagu mu daje Velež i njegova raja, prijatelji, navijači, bivši saigrači…
– Stvarno sam svima zahvalan koji su na razne načine slali podršku. Velež i Red Army dali su mi novu energiju. Moram reći da me obradovao svjetski rezultat Veline Lane Pudar. Mi to doživljavamo kao uspjeh svoje djece. Eto, Mostar je sada u centru pažnje zbog Veleža i Lane. Kako je top lijep osjećaj. Taman kada čovjek misli o prolaznosti života, dođu uspjesi Mostaraca, vrate me u život.
Gledao je Veleža. Za razliku od dežurnih kritičara, Semir je uživao u svemu što je vidio.
– Gledao sam Veleža na FACE. Moram ti reći da sam bio oduševljen. Valjda zbog tolilikih godina patnje, ispadanja, pa borbe za povratak u Premijer ligu i nakon 33 godine u Evropi. Meni je sve bilo fantastično. Posebno navijači kako su napravilo atmosferu, štimung po Mostaru, po Hercegovini, u Sarajevu… Milina, brate, vidjeti sve u crvenom. Vidim da su na Grbavici sjajno dočekani od strane svih u Želji. Toga nam fali. Finih priča. Sporta, uspjeha, dosta više politike. Šta god da kažem, malo je za ovo što Velež radi. Eto, iduće godine je 100 godina kluba. Svi priželjkujemo titulu. Ovi ljudi koji vode klub pokazali su da ništa nije nemoguće. Drago mi da se Anel Karabeg vratio u Velež. Lijepo je biti veležovac u bilo kojem dijelu svijeta…
Drago mi radi Mare, Kulje…
Zbog “unutarnjih radova” izbjegava vrućine. Kakve vladaju ovih dana u Mostaru i BiH. Priprema se za dolazak. U kontaktu je sa saigračima, trenerima, sa svojom rajom…
– Drago mi baš da je Mara dobro. Eno i Kulje Vladić proslavio 70-ti rođendan. I Duško i Čorba se drže dobro. Ma, ja sam slab na sve njih. Volio bih doći, ali vidiš ovaj COVID sve poremetio. Čitam neki lik ide na kafu na mjesec, a kod nas pojedini nemaju za germe. Ne mogu do mora. Sve se promjenilo. Kud sve ovo ide? Znam samo iz svog iskustva da se moramo čuvati. Nikad ne znaš kad će te onaj odozgo pozvati gore. Tako je to danas. Brzo se živi, svako je u nekom svom svijetu.
Komentirao je Semir Evropsko prvenstvo.
– Niko ne može reći da je Italija nezasluženo prvak, mada sam navijao za “male”, za Švicarsku. Radi Petkovića. Vrhunski trener i gospodin. Nekada davno smo igrali jedan protiv drugog. Izgradio je odličnu trenersku karijeru. Napravio je veliki posao sa švicarskom reprezentacijom. Seferović je bio odličan. Uz malo više sreće Švicarska je mogla proći Španiju. Ko zna gdje bi se zaustavila. Petković me podsjeća na našeg Duška Bajevića. I držanje i puno toga.
Na kraju…
– Raja čuvajte se! Kad krenete liftom, stanite! Idite uz stepenice, poručio je iz Lucerna Semir Tuce, jedan od najboljih krila u bivšoj državi.
Idol je mnogih navijača Veleža, ali poštovan i omiljen širom bivše države. Imena poput Petranovića, Šišića, Hadžiabdića, Prskala, Matijevića, Đurasovića, Kalajdžića, Kajtaza, Gorana i Predraga Jurića, Karabega, Kodre, Repka, Barbarića, Gudelja, trajno su urezana u srcima Red Army. Baš kao i desetine drugih svjetskih igrača iz brojnih generacija prije Semirove. I ova današnja, na čijem su čelu ugledni biznismeni Šemsudin Hasić, Haso Pekušić i drugi, a koju sjajno vode Feđa Dudić, s Kalajdžićem, Melherom i Đurasovićem.., na najboljem su putu da uđu u historiju.
Sve iskrene ljubitelje sporta raduje Semirov oporavak.
Nadajmo se da će i Blaž Slišković, koji je nedavno imao zdravstvenih tegoba, uskoro biti na klupi, raduje nas želja Ivice Osima da se vrati u svoje Sarajevo. Imena kojim se Bosna i Hercegovina treba ponositi!
S.S. (sportske.ba)