U ekskluzivnom intervjuu za Sportske.ba Miralem Pjanić se prisjetio svojih početaka u reprezentaciji, otkrio kojim se bh.igračima divio, s kojim saigračima se najviše druži u Juventusu…
Za naš portal je govorio o ulozi roditelja, navijača i novinara u njegovoj karijeri.
Pjanić je u bh.reprezentaciju prvi put došao na okupljanje sa sedamnaest godina. Kada je U 21 vodio Nikola Nikić. I Nikić i njegov tadašnji prvi asistent Abdulah Ibraković divili su se nogometnom umijeću super talentiranog mladića, koji je po godinama mogao igrati za kadete. Ibraković, bh.trener, koji je nedavno napustio Saudijsku Arabiju, priznao je, kako je još tada shvatio da BiH ima dragulja. Na utakmicu s Rusijom u kvalifikacijama U-21 reprezentacija Mire nije otišao, jer ga tadašnja administracija NSBiH, pa ni struka nisu ozbiljno doživljavali. Mladi reprezentativci su otišli na zagrebački aerodrom, odatle za Rusiju, a Pjanića su ostavili u Karušama, na cesti. Po kojeg je došla malobrojna novinarska ekipa i prijatelji porodice Pjanić. U to vrijeme Mire je imao “jamstvo” i poziv selektora A tima Luksemburga. Koji ga želio pozvati u seniorsku reprezentaciju, čime bi Pjanić oborio dotadašnji rekord. Bio bi najmlađi A reprezentativac u svijetu. Do tada je taj rekord držao “Španjolac” Bojan Krkić.
Svako drugi na Pjanićevom mjestu zahvalio bi se i nastavio igrati za Luksemburg, ili za Francusku. Tamo ga, kao osamnaestogodišnjaka mamio Rajmond Domenek, u to vrijeme selektor Francuske.
Mire nije klonuo. Naprotiv. U torbu je “krišom” spakovao dres BiH i rekao sebi da mu ga jednog dana niko neće oduzeti. Uzalud je netaktično i drsko jedan hudi ekonom iz NSBiH poručivao: “Novinaru, reci Pjaniću da vrati dres”. Kasnije će se i taj ekonom svrstati u red “zaslužnih” za Miretov uspon od Luksemburga do Barcelone. Pod pritiskom javnosti i navijača Mire je brzo prekomandovan u A tim. Na “crno”, bez državljanstva. Fuad Muzurović okupio je igrače na centru Koševa i rekao starijim reprezentativcima.
“Pozdravite Miralema i zaželite mu dobrodošlicu”…
Borče Sredojević, prvi asistent Muzurovića desetak je minuta radio sam s Miretom, a nakon treninga, tihim, ali samouvjerenim glasom kazao.
“Prijatelju, ovaj mali ima sve da postane svjetski igrač! Kiša pada, trava je klizava, ja mu šutiram jako, a ona mu se lijepi uz tijelo. Molim vas, napravite još jači pritisak da mu što prije završe pasoš”, otvorio je dušu Sredojević. Upamtio je to Mire, koji će kasnije Sredojevića ugostiti u Torinu i zahvalio na korektnosti tokom perioda kada su zajedno bili u reprezentaciji.
Malo je javnosti poznato da je Pjanićeva prva adresa boravka na Vratniku.
Koju godinu kasnije Pjanića će “otkriti” brojni “stručnjaci” i mnogi drugi. Jedina je istina da je Pjanić bio rijetko talentiran, uporan, ambiciozan i da je radio poput pružnog radnika. U suzama na nedavnom druženju s najbližima satkanonje dvadeset godina napora, rada, teških odluka. Bile su to suze radosnice porodice Pjanić. Iako je od prvog dolaska u BiH imao podršku BHF i novinara, za briljantnu karijeru najzaslužniji je Mire i njegovi roditelji, rodbina i porodica. Poslušajte šta je Pjanić govorio o svojim igračkim idolima.