Nogometna reprezentacija Irana odigrala je u Sarajevu prijateljski meč sa Bosnom i Hercegovinom u kojem je ostvarila pobjedu od 2:0.

Selektor Irana, Dragan Skočić, otkrio je za Sportske.ba kako je proveo dane u Sarajevu.

9. NOVEMBAR – Nakon neprospavane noći na letu Teheran-Istanbul, nakon provedenog dana u Istanbulu i posjete iranskoj ambasadi, konačno Turkish Airlnesom oko 20 sati slijećemo u hladno i maglovito Sarajevo. Na aredromu nas je dočekala Maja iz NS BiH, tu je i policijska pratnja. Dobivamo preporuku da se čuvamo, jer je toga kazu preminulo 70 ljudi od koronavirusa. Dajem ispred autobusa kratku izjavu za iransku televiziju, ulazim u autobus i upozoravam igrače na koronu. Brinem se. Dolazimo u Hotel Hills, ako je aerodrom izgledao igračima trošno, hotel im sigurno popravlja utisak.

10. NOVEMBAR – Na doručku dobivamo tužnu vijest da nas je napustio bivši izbornik Mahmoud Javari. Vraćam se u sobu da u miru snimim video u kojem izražavam sućut. Taj dan imamo puno posla. Stožer i ja u sali za sastanke radimo animacije željenih kretanja u fazi obrane i fazi napada za utakmicu. Negdje na pola posla prekidaju nas jer moram na test za Covid, on je neophodan po protokolu za utakmicu, iako smo dva dana ranije i u Teheranu odradili isti test. Popodnevni trening je važan. To je jedina mogućnost da predstavimo našu ideju igračima na terenu. Odlazimo na trening. Sve je prošlo u redu, čini se da igrači razumiju to sto od njih tržimo. Već pomalo umoran, u vrijeme večere očekujem Sinana Sinanovića, novinara i mog dugodisnjeg prijatelja. Sa njim dolazi i Emir Delić cijenjeni novinar iz Al Jezeera Balkans. Ugodno druzenje iz hotela zavrsavamo u ćavabdžinici Zmaj. Dolazimo kad je vec zatvaraju, na stolu nas čekaju ćevapi.

11. NOVEMBAR – Dan je pred utakmicu.Jutro poslije doručka provodimo klasificirajući videa koja smo izdvojili u analizi BIH reprezentacije. Posloje ručka treba nam predah. Shvativši da je Tunel spasa u blizini dolazim na ideju da generalnog sekretara i moj stozer odvedem do čuvenog tunela. Pod dojmom smo. Kako li je samo tada moralo biti u Sarajevu? Prije treninga trenera vratara i mene dosao posjetiti Admir Hasancic, suigrač iz Rijeke. Dugo se nismo vidjeli. Lijepo smo se ispričali. Popodnevni trening je aktivacija pred utakmicu, igra i uigravanje prekida. Sve pršti na treningu. Lako se primjetiti da su svi unutra. Bit će dobro.

12. NOVEMBAR – Dan utakmice. Imamo sastanak u 11 sati. Sasatanak je u dva djela. U prvom djelu analiza suparnika, u drugom motiviram igrače. Dva sata prije utakmice krećemo na stadion. Došavsi na stadion, ispred svlačionice susrećem gospodina Dušana Bajevića. Prilazim mu. Drago mi je upoznati čovjeka koji je jedan od onih koji je obilježio nogomet s ovih prostora. Utakmica završava onako kako smo htjeli. Manje više sve je bilo dobro. Zadovoljan sam. Olakšanje. Kad vodiš reprezenaciju, osjećaš veliku odgovornos naspram cijele zemlje koju predstavljaš. Nije mala stvar pobjediti Pjanića i društvo. Nakon sto sam odradio obaveze s medijima vraćam se u hotel. U hotel dolazi Sinan, malo prije njega stigli ćevapi, koje je poslao. Zove me Mladen Mladenović, moj bivši suigrač i bivši reprezentativac Hrvatske, čestita. Odgovaram na brojne čestitke sa mog mobitela.

13. NOVEMBAR – Nikad poslije utakmice ne spavam. Umoran se spuštam na doručak. I Sarajevo izgleda ljepše poslije 2:0. Mladen Žganjer trener vratara i ja cekamo Delu i Sinana da nas odvedu do Baščarsije. Predoziranje ćevapima sada ćemo nastaviti u čuvenoj Petici. Pa poslije na baklave. Ne bunimo se. Na kavi smo upoznali i Kemala Alispahićaa. Radio na Bliskom Istoku, pa imamo puno zajedničkih tema. Čini se dobar čovjek. Sinan mi ispunjava želju, na telefonu je Ivica Osim. Duže od pola sata razgovaram sa knedlom u grlu. Preplavile me emocije. Iza svake riječi mudrost, dobrota, ljubav za naogometnom igrom, nostalgija za poslom. Prolazi mi glavom “bar da mi je biti u pola kao on”. Na večeri nas posjetili u hotelu iz iranske ambasade. Bilo je ugodno.

14.NOVEMBAR – Potpuno sam prazan, došlo je na naplatu ovih nekoliko intezivnih dana. Kako nas je dočekala magla, tako nas i želi ispratiti. Kasni Turkish. U free shopu na aerodromu kupujem neke sitnice za kćerku Anu. Na polici ugledam knjigu o Ivici Osimu. Kao da sam je prizvao, toliko sam razmisljao o Osimu poslije našeg razgovora. Napokon dolazi avion. Hvala prijatelji, hvala Sarajevo, ništa manje ovdje nisam ni očekivao. Do neke druge, nove prilike.

(Sportske.ba)