Dejan Kamenjašević došao sa svojim Dubaijem u Sarajevo. Kinđetov memorijal je istorijski za Dubai, prvi turnir na kojem kao novoformirani klub učestvuje. Skenderija je mjesto na kojem je Dejan počeo trenirati košarku, u pionirima Bosne u generaciji Ovčine, Bosnića, Petrovića, Stojanovića, Glintića, nešto starijih Brkića i Vukčevića, Konakovića, Moratića, Abaza …

U Dubaiju je sa Zoranom Savićem pokrenuo košarkasku akademiju. Ideja je bila da se formira profesionalni košarkaški klub koji će igrati jaka takmičenja. Godinama se borio, lobirao sa prijateljima, išao u sve klubove Eurolige. Istovremeno je trazio podrsku u samom Dubaiju. I tako nakon dugo vremena i velikog truda, Dubai ce igrati ABA ligu, a dogodine mozda i napravi korak dalje. Eurocup je realnost, a budućnost je – Eurolegue. Dejan je izvršni direktor i suosnivač Dubaija u kojem su na najvaznijim mjestima ljudi sa ovih prostora. Dejo je uspio i zato je s razlogom ponosan.

Susret sa Svetislavom Pešićem u Barceloni promijenio mu je život. Dejanov otac Mirko je legendarni radijski komentator i veliki Karijev prijatelj. Na početku je bio prevodilac na Pešićevim konferencijama za medije, a onda i asistent. Zajedno su radili i u Gironi. Potom je Dejan bio pomoćnik Žana Tabaka u Baskoniji. A, onda je odlučio da neće više biti trener.

 Dejan je bio prvi Bosanac u ACB ligi, nakon NBA, najjačem košarkaškom takmičenju na svijetu. Dejan Kamenjašević je sin legendarnog radioreportera, Mirka Kamenjaševića.

Porodicu Kemenjašević rat je zatekao u Kiseljaku, gdje su imali vikendicu. Bosnu i Hercegovinu je napustio 1993. godine i uz pomoć Sabahudina Saše Vugdalića, stigao prvo u Split, pa Rijeku. Tamo sam upoznao Sinana Sinanovića, novinara koji s kojima sam postao prijatelj. On mi je omogućio kasnije da šišem za Avazov Sport. Ja sam iz Rijeke sa porodicom preko Ljubljane stigao u španski grad Gironu.

Izbjegao sam s porodicom na početku rata

‘’Prvih šest mjeseci moja porodica i ja bili smo kod djelatnika organizacije ‘’Fotografi bez granica’’. Međutim, kada je isteklo tih šest mjeseci, morali smo se početi brinuti za svoju egzistenciju.

Tako je sestra krenula na studije, majka je radila kao čistačica, otac je radio malo kao novinar, a ja… Ja sam konobarisao. Radio sam dnevno po 18 sati, a plata koju sa zarađivao bila je čista mizerija’’ počinje svoju priču za Sportske.ba Dejan Kamenjašević.

U to vrijeme najmanja plata u Španiji iznosila je 70 hiljada pezeta. Dejan je kao konobar zarađivao još manje, 40 hiljada.

‘’Tako sam radio tri godine, bilo je zaista naporno. Pogotovo je bilo teško kada sam radio na autobuskoj stanici. Ta mi je godina, mislim da je bila 1996. možda i najteža u životu. Nekako u to vrijeme počeo sam trenirati košarku. Ustvari, nastavio sam s treninzima, jer sam se u Sarajevu bavio košarko, prošao sam sve kategorije Bosne’’.

Kamenjaševićev klub izašao mu je u susret i našao mu posao na univerzitetu. Priznat će kakomu je život postao bolji.

‘’Ja sam faktički 1997. godine prestao raditi kao konobar i upotpunosti se posvećujem košarci i poslu na fakultetu. Radio sam na odsjeku za strane jezike. Hvala Bogu, zaista mi je bilo lijepo. Vremenom sam počeo raditi i kao novinar u jednom lokalnom listu’’.

Povreda ligamenata koljena definitivno će uništiti Dejanove snove o profesionalnoj karijeri. Iako će kazati da je ‘’znao kako nisam neki košarkaš’’ ipak se nadao da će napraviti nešto u svom najomiljenijem sportu.

Svetislav Pešić mi je promijenio život

‘’Za vrijeme oporavka razmišljao sam kako bi bilo lijepo da ostanem u košarci. Nisam više mogao igrati, ali sam imao dvije mogućnosti: da budem trener ili sudija. Treneri su bili slabo plaćeni, dok su sudije uzimali novac, što bi mi rekli ‘’lopatom’’. Ipak, odlučio sam se za ovo prvo: idem u trenere!’’.

Dejan je dobio priliku u kadetima ekipe San Narcis iz Girone.

‘’Trebala su mi samo dva treninga da shvatim kako je trenerski posao moj životni poziv’’.

Njegov otac Mirko Kamenjašević bio je poznati sportista. Legenda kaže da je pokojni Mirko, svojevremeno ‘’donio’’ košarku u svoj rodni grad – Tuzlu.

‘’Možda sam od oca naslijedio tu ljubav prema košarci. Ali, zaista sam počeo da se trudim kao trener, da učim, pa sam krenuo i u Višu trenersku školu. Opće poznato je da stranci skoro pa i ne završavaju trenersku školu u Španiji. Nisam birao poslove, trenirao sam kadete, juniore, omladince… Želio sam samo biti u dvorani i učiti’’.

Prekretnica u Kamenjaševićevoj trenerskoj karijeri bilo je preuzimanje ekipe Santa Eugenia, koja se takmičila u 3. ligi, te otkaz koji je uslijedio.

‘’Nekako sam brzo nakon toga upoznao Svetislava Pešića. On će obilježiti moju karijeru, ne samo profesionalno, već i privatno. Upoznali smo se 2002. godine kada je Pešić preuzeo Barcu. Jednog

dana smo se upoznali, a vremenom sam počeo dolaziti na njegove treninge.  Bio sam jako sretan, nisam mogao vjerovati da ću moći gledati jednog tako poznatog svjetskog stručnjaka.’’

Dejan je svaki dan vozio 100 km u oba pravca kako bi iz Girone stizao u Barcelonu na Pešićeve treninge.

‘’Vremenom smo razvili jedan prijateljski odnos. Nakon treninga otišli bi na piće, dugo bi razgovarali o košarci. Svetislav je, nakon mog oca Mirka, osoba sa najviše pozitivnih vrlina koju ja poznajem. Vrlo je pošten, principjelan do krajnjih granica. On želi da se bori protiv problema i nikada se neće povući. To što je on uradio u Barceloni, nebi niko. Zbog principa je napustio jednog takvog giganta.’’

Vremenom je Dejan počeo raditi kao prevodilac na press konferencijama košarkaškog kluba Barcelona. Uslijedio je Pešićev poziv da putuje s njim na košarkaške klinike širom Evrope.

‘’Postali smo kućni prijatelji, a što je za mene najvažnije, počeo sam shvatati Pešićevu košarkašku filozofiju’’.

Otac Mirko je bio moj životni uzor

U ljeto 2003. godine, Dejan je ostao bez oca. Teško bolesni Mirko dugo se borio.

‘’Otišao sam u Malagu na završne ispite za dobivanje diplome Više trenerske škole. U Malagi sam ostao 25 dana i na kraju uspješno završio studij. Od 280 polaznika, bio sam sedmi po ocjenama i ukupnom znanju. Kad sam se vratio kući, u Gironu, umro mi je otac. S njim sam imao sam zaista super odnos. Ipak, nekako sam ga ostao željan, jer kad je on  bio dobrog zdravlja, skoro uvijek je bio na putu ili na poslu. Otac je bio moj uzor! S njim nikada nisam mogao biti onoliko vremena koliko sam želio. Jednostavno, mojeg Mirka su bolje poznavali neki drugi ljudi, nego ja. Od drugih sam čuo za njegove sada već legendarne radijske komentare utakmica, o njegovim ‘’biserima’’. Ja to nisam nikad čuo niti znao’’.

Nakon sukoba sa upravom katalonskog kluba, Pešić napušta Barcelonu i odlazi u Lotomaticu iz Rima. Dejan ostaje s njim u kontaktu, a onda su se ponovo sastali.

‘’Pešiću je stigla ponuda Girone. Ponudili su mu da dođe i napravi tim po svojoj želji. Pešić me nazvao i pitao da li bi mu pomogao u novom projektu. Rekao je da želi da budem uz njega i tako sam potpisao ugovor na tri godine, kao i on. Pešić je želio da mu budem asistent, ali je opet mene prvo pitao kakvu funkciju želim u klubu. Obradovao se kada sam mu rekao da želim biti s njim na trenerskoj klupi’’.

Dolazak u Sarajevo je iskoristio za upoznavanjem sa ljudima koji vode Bosnu. Biće potpisan i sporazum između Dubaija i Bosne.

‘’Košarkaški klub Bosna je moja velika ljubav. Tu sam proveo lijepe trenutke u mojoj karijeri. Uvijek se radujem uspjesima Bosne. Jedno vrijeme sam maštao da budem trener Bosne. Ali, eto, nije bila sudbina… nadam se da ću sa ove pozicije pomoći Bosni da se vrati prvo u ABA ligu, a onda i da napravi korak i vrati se u evropska takmičenja.”