Emir Delić jedan je od najomiljenijih sportskih novinara u našoj zemlji. Posljednjih godina član je Al Jazeere Balkans, a imao je i privilegiju da prati završnicu nedavno završenog Evropskog nogometnog prvenstva u Francuskoj.
Jedan ste od regionalnih novinara koji je imao priliku izvještavati i pratiti EP u Francuskoj sa lica mjesta. Po čemu ćete pamtiti ovo EP?
U Francuskoj sam proveo sedam dana. Pratio sam polufinalne utakmice i finale u Parizu. Al Jazeera je imala reportera, koji je pratio i prvi dio prvenstva, kolegu Tomislava Cvitkovića. Prvenstvo je bilo zanimljivo, jer su prvi put učestvovale 24 reprezentacije. Ovakav format pružio je priliku nekim selekcijama da prvi put osjete veliku smotru. Stoga mi je veoma zanimljiva bila reprezentacija Islanda. Profesionalni izazov za mene je bilo uživo se javljati nekoliko puta tokom dana u program Al Jazeere Balkans.
Šta je bilo najzanimljivije u šampionatu i ko je bio Vaš favorit, a ko najveće razočarenje?
Navijao sam za Italiju. Nisam imao neki poseban razlog. Naravno, bilo mi je drago zbog naših komšija Hrvata, koji su sjajno odradili grupnu fazu, ali nisu uspjeli proći kasnijeg osvajača prvenstva – Portugal. Smatram da su Englezi najveće razočarenje. Pretpostavljao sam da Belgija neće ispuniti velika očekivanja, jer nemaju kvalitetnog selektora, što se na kraju i pokazalo. Opet, i tu se pokazalo da tim nije skup najboljih pojedinaca, nego grupa ljudi koji međusobno najbolje funkcioniraju.
Kako ocjenjujete organizaciju ovogodišnjeg šampionata, kakvi su Francuzi bili domaćini, konkretno, za novinarske ekipe?
Sve je bilo u skladu sa standardima i uvjetima koji vladaju na velikim takmičenjima. Zna se ko šta radi, novinari imaju akreditacije, koje im omogućavaju neometan rad i pristup određenom prostoru. Al Jazeera, kao jedan od najpoznatijih i najvećih medijskih sistema u svijetu, imala je olakšice u smislu da nismo morali objašnjavati ko smo i šta smo. Smatram da su Francuzi uspjeli da postignu balans između kontrole stvari na terenu – koliko je to moguće s aspekta sigurnosti – i želje da se dozvoli da gradovi domaćini koliko-toliko normalno funkcioniraju. Da se izbjegne pritisak na navijače i faktor straha, koji je realno postojao. Srećom, sve je odrađeno na vrhunskom nivou.
Koliko ste imali slobodnog vremena za šetnju gradom i obilazak znamenitosti?
Radni dan kolege Nermina Fetića i mene počinjao je ujutro u osam sati. Buđenje i doručak u hotelu, spremanje i odlazak na teren. Snimanje, hodanje, poneka pauza za obrok i kafu s nogu, pa konstantno traženje i provjeravanje informacija; da nam šta ne promakne, jer gledaoci žele tačne vijesti s lica mjesta. Ako se pod obilazak kulturnih znamenitosti računa to što smo svaki dan mogli gledati Eiffelov toranj, a po povratku u hotel prolaziti pored Trijumfalne kapije, onda se može kazati da smo razgledali.
Jeste li imali priliku sresti nekog od velikih evropskih igrača ili trenera i možda uraditi intervju s njim?
Teško je u velikom gradu, kao što je Pariz, “uhvatiti” bez prethodnog dogovora neku “veliku zvjerku”. Oni koji su dolazili da gledaju utakmice nisu se puno zadržavali na stadionima, već su išli dalje. Ovi drugi, koji su radili kao stručni konsultanti za medije, kao što je naš Vahid Halilhodžić, bili su potpuno posvećeni poslu. Tako se nisam ni stigao vidjeti s Vahom. Ali jesam sa Safetom Sušićem, proveli smo jedno nedjeljno prijepodne na dan finala. Fino se ispričali i uradili intervju za Al Jazeeru.
Ispričajte nam neku svoju dogodovštinu tokom boravka u Francuskoj?
Na trgu Trokadero, s kojeg se najljepše vidi Eiffelov toranj, prišao mi je čovjek iz Loznice. Preziva se Aleksić. Nekada je igrao nogomet u Rudaru iz Ugljevika. Sada živi u Parizu. Rekao mi je da je u mlađim kategorijama igrao protiv Želje, za koji je igrao Edin Džeko. Kaže da je Edin i tada bio klasa, mnogo bolji od ostalih igrača. Francuzi su me pitali šta se desilo sa BiH, zašto se nije plasirala na Euro? Očekivali su Džeku, Pjanića, Ibiševića i društvo na ovom festivalu nogometa.
Jedan ste od rijetkih bh. novinara koji je upoznao Zlatana Ibrahimovića i uradili intervju s njim. Kakav je dojam ostavio na Vas? S kojom nogometnom zvijezdom biste voljeli uraditi intervju?
Zlatana sam upoznao kada je bio još relativno nepoznat igrač. Tek se probijao u prvi tim Malmea. Ostali smo u kontaktu, često razgovarali telefonom, dok je igrao u Ajaxu i Juventusu. Vidjeli smo se nekoliko puta. Svaki naš razgovor bio je prijateljski, iskren, otvoren. Često me pitao vole li ga u Bosni i Hercegovini. Govorio je da bi volio doći u zemlju svog porijekla, da se na licu mjesta uvjeri hoće li osjetiti neku emociju. Zanimalo ga je da li bi ga ljudi pozdravljali, je li popularan u BiH. Bio bi mi izazov uraditi intervju s Novakom Đokovićem, kojeg jako cijenim.
(Faktor.ba)
