Trideset mu je godina. I još uvijek je ambiciozan. Kao da je izašao iz juniorske ekipe. Igra hiljadu kilometara od Sarajeva i sanja nastup pred punom Grbavicom. Sanja i ne predaje se. Baš kao prije desetak godina kada je bio pred potpisom ugovora za Želju.

Zanimljiva je nogometna i životna priča Enesa Brničanina. Priča u kojoj se može prepoznati hiljade bh. nogometaša. Koji su imali snove, želje, ali su iz raznoraznih razloga odustali. Enes ne odustaje.

– Rođen sam 15. juna 1986. godine u Novom Pazaru, ali je moje srce u Sarajevu- počinje svoju priču Brničanin, kojem tek rodni list potvrđuje da se radi o tridesetogodišnjaku.

U DŽEKINOM KLUBU

Njegov fudbalski put počeo je u Turskoj.

– Na nagovor prijatelja s dvanaest godina počeo sam trenirati u Bešiktašu. Bilo je dobro, ali naporno. Do stadiona, od mjesta gdje sam stanovao trebalo mi je dva sata vožnje. Tako i nazad. I tako svaki dan.

Nakon godinu dana Bešiktaš i Istanbul zamijenio je za Sarajevo.

– Premda je Bešiktašev stadion bio poput tepiha meni je bio merak trenirati na Željinoj prašnjavoj i po kiši blatnjavoj šljaci. U toj generaciji bili su naši današnji Zmajevi Edin Džeko i Ervin Zukanović. Trenirali su me Iso Ahmetović i Samir Jahić. Nisam se dugo zadržao na Grbavici…

Otišao je nekoliko stanica niže. Nije se zadovoljavao što je samo član Željine omladinske ekipe. Želio je igrati.

– Nastavio sam trenirati i igrati u Olimpiku kod Ismaila Rovčanina, kasnije i kod Faika Kolara. Faik je legenda. U kadetskoj ekipi sam bio kapiten. Bio sam super zadovoljan, ali…

Igrao je na Otoci, a gledao prema Grbavici. Toliko ga privlačila Grbavica, pa je jedva čekao novu šansu.

– Moj prijatelj i tadašnji veznjak Želje Arben Avdija mi je javio da dođem na probu u u Želju. Bilo je to u ljeto 2005. godine. Imao sam devetnaest godina. Na trening utakmici postigao sam dva tri gola. Vjerujte mi igrao sam i gledao u Džeku dok je vježbao sa strane Već tada sam znao da će izrasti u igračinu. Umjesto ugovora trener Ratko Ninković mi je saopštio da je Željo preveliki zalogaj za mene- prisjeća se Enes.

U to je vrijeme Željina Uprava radije dovodila polovnjake, gdje su se lakše “ugrađivali”, dok za mlade igrače, ma kako talentovani bili nisu imali vremena. Na jednoj od proba osim Brničanina bili su i Mato Neretljak, dugogodišnji hrvatski reprezentativac, zatim Dragan Blatnjak, pa Mersudin Ahmetović, sadašnji “topnik” Sarajeva i ljubimac bordo navijača, te mnogi drugi…

– Nije me to obeshrabrilo. Nisam se bojao izazova. Želio sam samo igrati. Svejedno koji rang. Igrao sam u SAŠK-u, Vratniku, Gradini… u SAŠK Napretku sam igrao s Semirom Bajraktarevićem i Nedom Turkovićem, sjajnim igračima i momcima. Igrao sam kratko u Slaviji. Po dobru pamtim sezonu u sarajevskoj Bosni, gdje mi je trener bio Mido Džeko, Edinov otac.On je bio tada glavni u klubu. Jako sma mu zahvalan na podršci i savjetima.

DA ISTRČIM, PA DA UMREM

Mijenjao je klubove, gradove, kantone, ali je želja uvijek ista; postati igrač. Upoznao je brojne menadžere, a po korektnosti izdvaja prijatelja Adu Husarića.

– Nisam se bojao proba. Naprotiv. Kako sam bio spreman i željan igre, prihvatio bih poziv Mančestera. Jednostavno vjerovao sam u sebe. Tako sam nakon Bosne dobio poziv jednog mađarskog drugoligaša. Otišao sam i ostao godinu dana, s novim životnim iskustvom.

Iz Mađarske je gledao prema Grbavici. Sanjao je i još sanja nastup pred punom Grbavicom. Nije gubio vrijeme. Novi prijelazni rok i nova destinacija.

– Menadžer mi je dogovorio utakmicu u jednom njemačkom “regionalcu” Seligenporten iz okoline Ninberga. Bilo je uspona i padova. Evo već godinu dana sam član Baiersdorfa SV za koji sam napokon sakupio dosta utakmica i unaprijedio svoju igru.

Suptilni je ljevak, izuzetne brzine i fine tehnike.

– Iako imam 30 godina želim se okušati u našoj Premijer ligi. Znam da mogu. Znam šta sam sve prošao i vidio u životu. Imam iskustva, ali i želju da se dokažem kod kuće. Željo i Grbavica će i dalje biti moj san. Drago mi je što Želju vode “željovci”, što imaju iskusnog trenera kao što je Slavko Petrović. Željo ima i sjajnog kondicionog trenera Almira Seferovića. Željo ima najljepši stadion, najbolje navijače na svijetu. Kada bih umirao i kada bi me pitali imam li želju, rekao bih da istrčim na Željinu Grbavicu. Želim samo šansu da pokažem da sam najbolji lijevi bek.

Brničanin prati nastupe “Zmajeva”.

– Čast Belgijancima i Grcima, ali oni nemaju igrače kao što su Džeko i Pjanić. Imamo Begovića, Spahića, Ibiševića, Bešića, Medunjanina, Kolašinca, Zukanovića, Lulića, Đurića… Sve su to klase. Vjrerujem da ćemo izboriti nastup na svjetskom prvenstvu u Rusiji- poručio je Brničanin, koji u džepu ima fakultetsku diplomu, govori tri jezika… Premda mu se s trim referencaa otvaraju mnogi drugi putevi, njegova je želja Premijer liga.

Ovo je priča o upornosti nogometaša, koji utjehu za propuštenim šansama i nepravdama nije našao u “nargili”, provodeći vrijeme po kafićima. Enes Brničanin u tridesetoj godini radi poput pružnog radnika i čeka svojih pet minuta.I priprema se za život poslije fudbala. Trener, turistički vodič, menadžer, ili pisac, njegova su, možda buduća zanimanja… Njegova priča je primjer mlađima da ne odustaju kod prve prepreke…