Piše: Miralem Muminović
Reprezentacija BiH je ponovo u modi. Malo ko je vjerovao u ovakav scenarij prije nekoliko mjeseci, nakon dolaska Peteva na selektorsku poziciju. Haotično stanje koje je zatekao može se porediti s onim u koje je svojevremeno došao Miroslav Blažević.
Razlika je u tome što je, valjda, 90% navijača reprezentacije Ćiru dočekala kao spasioca, a istih tih 90% je u Petevu vidjela grobara s lopatom koji baca zadnji grumen zemlje na grob fudbalske reprezentacije BiH, a posljedično- i na grob fudbala u toj zemlji.
Osam utakmica u nizu reprezentacija nije bila pobijedila i to pod palicom našeg najtrofejnijeg stručnjaka, Dušana Bajevića, kojeg smo konačno dočekali nakon svih tih godina, sa velikim očekivanjima i nikad lakšim baražom (znamo kako se sve završilo), promjene unutar menadžmenta Saveza i dolazak Vice Zeljkovića na njegovo čelo, Premijer liga sa svojim ranama, „slučaj Barbarez“- akumulacija nezadovoljstva i čak bijesa bila je, dakle, na vrhuncu, kada je Ivaylo Petev sjeo na užarenu stolicu kao Bajevićev nasljednik.
Navijači reprezentacije, poslovično nezadovoljni radom Saveza na nož su dočekali bugarskog stručnjaka. Na nos mu se nabijalo neosvajanje titule s Dinamom, dodijeljen mu je i nadimak proistekao iz kultne jugoslovenske serije „Kamiondžije“ i show je mogao da počne. A počeo je- neslavno. Remi protiv Finske, remi protiv Kostarike, poraz od Francuske i Danske, u međuvremenu remi i sa Crnogorcima. Sve je ličilo na novu propast, sve do revanša u Francuskoj. Tada, kao da je pored aut-linije stao drugi čovjek a na teren istrčalo 11 novih ljudi. Isto se nastavilo i u narednim utakmicama, reprezentacija igra lijep i dopadljiv fudbal, požrtvovani i rastrčani kao u najljepša vremena. Uspio je Petev iz igrača izvući najviše što mogu ponuditi, iako je imao sve moguće probleme koje jedan trener može imati: od povrijeđenih igrača, preko pozitivnih na koronu pa sve do situacije s vizama, koja se valjda nikada, nikome i nigdje nije desila.
Ponovo je reprezentacija u modi. Ponovo pričamo po kafama o reprezentaciji. I ponovo pravimo iste greške…
Ništa nas na svijetu ne može tako voditi od očaja do oduševljenja, od potištenosti do euforije, od patnje do uživanja kao fudbalska reprezentacija. Toliko uspona i padova vjerovatno niko nije napravio u historiji sporta doduše, ali naša nedosljednost je nadmašila sve. Eto, uzmimo samo primjer novog selektora. U samo mjesec dana je prošao put od najveće izdaje do najboljeg selektora ikad, a, ako kojim slučajem već idući mjesec ne ponovimo dobre igre, opet ćemo ga vratiti tamo gdje smo ga dočekali.
Šta je reć’? Sada drugari, kao nikada, potrebna nam je hladna glava. Ako smo išta mogli da naučimo u ovih 25 godina reprezentativnog fudbala je to da ne treba da padnemo u euforiju nakon jedne ili dvije dobre utakmice. Jeste, bilo je dobro, ali isto tako možemo navoditi i loše odluke i reakcije pojedinih igrača koje, pak, od euforije opet ne vidimo, a koje nas itekako mogu koštati. Jer, ne zaboravimo, da bismo se domogli baraža, trebamo skupiti najmanje još četiri boda iz dvije izuzetno zahtjevne utakmice a potom, ako hoćemo opet na Svjetsko prvenstvo, dobiti dvije još zahtjevnije. Ne zaboravimo, također, da za nas već neko vrijeme vrijedi ona krilatica „Danas svi igraju fudbal“, ne zaboravimo da smo i dalje na Fifinoj rang listi jedno mjesto ispod azijske velesile S. Arabije, pedeset sedmi, ne zaboravimo da smo zadnji put u službenoj utakmici kod kuće pobijedili prije ravno dvije godine (Finska, 4:1) a da sada trebamo u istoj toj kući uzeti četiri boda iz dvije utakmice, ne zaboravimo da zažmirimo svaki put kada imamo korner…
Igra reprezentacije jeste bolja, ali nije idealna. Mi kao niko znamo kako boli pad, zato smanjimo euforiju, smanjimo pritisak sa igrača i selektora kako bi u miru radio svoj posao. Statističari su izračunali da su nam šanse za plasman u Katar ispod 1%, tako je bilo prije utakmice u Ukrajini, nakon remija su narasle na oko 2%, pa što to tako prije prihvatimo, svima će biti ljepše.