Piše: Mladen Bošnjak
Kad se euforija u Vrapčićima stišala, kad se slavljenička prašina slegla, i kad je u kancelariju „Rođenih“ banula kruta stvarnost, nakon početnih par kola u upravi i stručnom štabu Veleža uvidjeli su svu ozbiljnost situacije. Dramatične su reakcije stizale sa svih strana, promijenjen je trener, počela su kolebanja, čak i sumnje u potencijal momčadi.
Istina, na samome startu prvenstva gubile su se utakmice isključivo zbog neiskustva, pa i zbog sportskog peha, gubilo se veoma tijesno, ponekad i evidentno nezasluženo. Nije se loše igralo, nije izostajala borbenost, podrška s tribina kolosalna, ali dno ljestvice je bila stvarnost.
Vjeru su sačuvali jedino navijači, oni nisu posustajali, činili su najbolji popratni dekor u Bosni i Hercegovini. Mladi, a već prilično dokazani trener Feđa Dudić oslonac je pronašao u onim igračima koje je zatekao i u – navijačima. Zna Dudić iz prethodnih iskustava šta znači podrška iz gledališta, odnosno koji je hendikep kad je – nema!
U stranu su potisnute patetične fraze, prestalo se robovati davnoj prošlosti, i rezultat je bio neminovan. Velež je zaigrao i proigrao. Vrlo važnu utakmicu protiv Zrinjskoga, od događaja visokog rizika, pretvorili su u nešto što je počelo sličiti na veliki derbi grada Mostara, sa dobrim izgledima da u budućnosti postane lokalni praznik nogometa.
Ne treba, dakle, puno da se stvari normaliziraju, da klub funkcionira maksimalno u datim uvjetima, da se nogomet pretvori u mladenačko nadigravanje sa svim neophodnim standardima profesionalizma, da jal i destrukcija ostanu ispod kafanskih stolova, a da na stadionu „Rođeni“ caruje ambijent jednog zdravog kolektiva. Treba ljude koji znaju, hoće i mogu pustiti da rade u miru, da imaju maksimalne uvjete za ostvarivanje vlastitih vizija, a u tim vizijama, svjedoci smo, nazire se europski Velež.
Ni tu se, naravno, ne treba zalijetati, valja uzeti u obzir iskustva Sarajeva, Zrinjskog i Željezničara, u prvome redu, ali i ona bijeljinskog Radnika koji je domaće utakmice morao igrati u „obližnjoj“ Banjoj Luci. Treba polako i strpljivo, kocku po kocku, dotjerivati stadion, graditi tu toliko spominjanu, a u stvari teško dostižnu infrastrukturu, treba zadovoljiti kriterije često dekadentne Europe. Jest nonsens, zaista, da su svi (Crvena Zvezda, Velež, Hajduk, Dinamo, Čelik, Sarajevo, Željezničar, Borac, Sloboda, Partizan, Vardar, Rijeka, Radnički, Vojvodina…) igrali europska natjecanja bez problema prije pedeset godina, a danas ne može gotovo nitko. Takav nam grah pao.
Može li se istovremeno stvarati uvjeti i momčad? Kad se stvari poslože – može. Mostar je oduvijek vrio talentima, kipio od stručnjaka koji su talente usmjeravali, imao upravu koja je sve to „potkivala“, i publika koja je sve to skupa „nosila“. Hoće li se, i mogu li se, ta vremena približno ponoviti zavisi, kao i uvijek od ljudskog faktora. Čini se da „Rođene“, konačno, ne muči taj „faktor“, da je definitivno ta bolest preboljena, da ćemo u budućnosti gledati sređeni, jaki i potentni Velež sa izraženim europskim ambicijama.