Prije nekih dvanaest godina predsjednik NSBiH bio je Milan Jelić. Uz to bio je i predsjednik FSRS i predsjednik RS. Dakle, pokojni Jelić u to vrijeme mogao je sve. Bio je najveći autoritet u bh.fudbalu i kao takav uživao je autoritet, ne samo kod svog naroda, već i kod Bošnjaka.
Na jednoj je premijerligaškoj utakmici “njegov” igrač, standardni član i najbolji igrač Modriče dobio je crveni karton. Predsjednik tadašnje Disciplinske komisije bio je Meho Alibašić, pravnik iz Zenice. Svi su očekivali, minimalnu, blagu kaznu, odnosno lakši ukor nogometašu Modriče. No, Alibašić je pred sobom imao činjenice, dakle dokaze i kaznio Jelićevog igrača primjerenom kaznom. Niti je Alibašić imao milosti prema najvećem fudbalskom autoritetu u BiH i političkom u RS, niti je Jeliću palo na pamet da zove Alibašića, da ga pritišće ili da koristi mehanizam moći.
Zašto je bitno podsjetiti na ovaj događaj i pomenute pojedince i autoritete. Nažalost, Jelić je pokojni, a fudbalski je umirovljen Meho Alibašić.
Jelić je još jednom demonstrirao sportsku i političku moć, i to u svojoj Modriči. Bio je brutalan prema nesportskim ispadima na tribinima. Vrlo rijetko, ali neki “ubačeni elementi” s modričkih su tribina krenuli s uvredama i nesportskim navijanjem. I znate šta se desilo? Disciplinska komisija nije zasjedala. Jelić je sam “presudio” takvim “navijačima”, tako što ih je za sva vremena udaljio s tribina. Oni s boljim pamćenjem moraju znati da se aplauzom dočekala himna Bosne i Hercegovine u Modriči.
Šta danas imamo? Blage kazne kao da stimulišu huligane. Izbalansirane kazne. Disciplinci u NSBiH “pozivaju se na vitalni nacionalni interes” kada i pored svih dokaza treba izreći kaznu. I zato se na Pecari učestalo ponavljaju neredi. I ne samo na Pecari, dok se na kresanje upaljača na Grbavici ili Koševu, Tušnju pišu i izriču drakonske kazne.
Da se razumijemo, na tribinama i na sportskim terenima neće biti mira dokle god se tolerišu neredi i dok Disciplinska komisija i građanski sudovi ne budu drastično kažnjavali vinovnike, ma odakle zlo dolazilo. Međutim, posljednjih godina intezitet nereda, divljaštva, skoro pa fašističkih parola i metoda, postojećim kaznama se pojačao. Što govori da treba mijenjati pravilnik o kažnjavanju ili članove Disciplinske komisije. Kad već nemamo Jelića i Alibašića. Kako je krenulo past će mrtva glava. Tada će biti kasno. Uostalom, u Širokom Brijegu je brutalno ubijen Vedran Puljić.
Gospodo iz NSBiH šta još čekate? Novo ubistvo? Zar nije dosta što ubijate nogomet, što tjerate gledatelje od nogometa, što ogadiste nogomet mladim generacijama. Red je na kraju da javnost zna glavne “perjanice” NSBiH Disciplinske komisije. Evo svih članova: Radivoje Lazarević je predsjednik. Potpredsjednik je Josip Roso. Dio tima čine još: Nermin Kljajić (drugi dopredsjednik), zatim članovi: Mehmed Spaho, Mario Bašić i Goran Kosorić. Ovaj posljednji jedini je koji se ne “uklapa” u ovaj “ansambl”. Na neki način je degradiran, jer dok je bio glavni rezao je kazne “ni po babu ni po stričevima”. I zato je danas samo član. Kljajić je iz “cazinskog klana”. Nagrađen je članstvom u komsiji za “dobro obavljen posao” na izborima u USK-u. Mehmed Spaho je nekada slovio kao vrlo autoritativan disciplinac, ali je popustio kada je shvatio da je važno biti “unutra”. Roso i Bašić tu su da provode politiku po vertikali. Da štite “vitalni nacionalni interes”.
Politika je davno pustila korijenje u bh.nogometu. Nešto svjetlosti unose Edin Džeko i njegovi saigrači, što pojedinci redovito pripisuju sebi u zasluge. Tako će danas sutra eventualni trijumf u Ligi nacija prikazati kao vlastiti uspjeh. A to što nam je “divlji zapad” na terenima od najnižeg do elitnog ranga, što više ima putnika na tramvajskim stajalištima nego gledatelja na pojedinim premijerligaškim stadionima, to njih ne tangira. Navijači Sarajeva su digli glas. “Možete kako hoćete nećete dokle hoćete” napisali su u pismu NSBiH. Jasna i glasna je poruka mešetarima u bh.nogometu.
(R.S./Sportske.ba)