Piše: Admin Čaušević
Tipična sarajevska ljetna noć, sparno, ali i osvježavajuće uz povremene nalete povjetarca. Stadion Grbavica, odsjaj reflektora bistar kao oči u zaljubljenog dječaka. Na tribinama 11.000 ljudi. Evropska utakmica, druga u 20-ak dana. Dolina ćupova blista. Igra Željezničar protiv AIK-a.
Dugo, predugo je čekala svojih pet minuta kako bi očarala neupitnom ljepotom. Sarajevskom, uz dozu evropskog šarma kako i priliči kada dolaze pedantni i na luksuz naviknuti Šveđani. Desetka, čista kao suza.
Tifina Grbavica se tradicionalno pjeva uoči početka svake utakmice, organizatori su sinoć malkice zakasnili, sudija Adrien Jaccottet je svojim žviždukom prekinuo pjesmu, ali ne i pjevanje navijača Plavih. Nekako je ljepše zvučala bez muzike u pozadini. Kada čujete stihove “…a onda Željin stadion gledam, vidim ponos tvoj…”, emocije se probude same od sebe, čovjek se naježi, oči zasuze, nema tu neke filozofije i za to nisu potrebna pojašnjenja.
U našem najtrofejnijem klubu su se potrudili da protiv AIK-a Grbavica funkcioniše perfektno, tako je zaista i bilo. Na našem području se za sve ima običaj tražiti dlaka u jajetu, ali ovaj put to bi bilo besramno pa i bezobrazno. Navijači Željezničara su dali najveći doprinos da njihov drugi dom izgleda prelijepo i na to moraju biti ponosni.
Sinoć je šarmirala mnoge svojim ozračjem, ali nije dala svoju posljednju riječ. Kažu da će uskoro biti još ljepša. Vrijedi je čekati, sinoć se to vidjelo. Lijepa Grbavica.
