Piše: Fadil Mešan
Tiho,onako neprimjetno,kako je i u medijima neprimjetan Stoni Tenis, u prostoriji Olimpijskog muzeja, okonča ,dugo očekivani JUBILEJ.
50 godina od održavanja 32. SP u stonom tenisu, održanog u sarajevskoj Skenderiji, davne 1973. godine.
Vjerujem da je za to obilježavanje znao samo mali broj osoba. Zašto – to znaju samo oni, prije svega Predsjednik STS, koji su i organizovali obilježavanje.
Zahvaljujući gospodinu Anesu Alić, direktoru svih stonoteniskih BiH reprezentacija i Seadu Pašić, dugogodisnjem sekretaru STS, dođoh i ja, na to izuzetno obilježavanje.
Primih PLAKETU, kao priznanje za doprinos, do tada najuspješnije organizovanog Svjetskog Prvenstva.
Sigurnoh niko od prisutnih neće reći da je bilo mnogo toga, čega nije trebalo da bude. Ali, zašto kriti propuste, ako ih je bilo?
Možda sam subjektivan, pa zamjeram Predsjedniku, ne samo za činjenicu da me pri mom dolasku nije pozdravio što je bio osnovni red, nego tokom čitavog trajanja obilježavanja, nije ni primjetio,pa ni čestitao, na zasluženom priznanju. Dovoljno.
Možda će, kad ovo pročita, saznati da sam iz dalekog Brisela, stigao i bio dio tog velikog Jubileja.
Ne zato što sam zaljubljenik, nego što sam dio bh. Stonoteniskog sporta i neko ko je dao mnogo, u njegovoj popularnosti, a i promociji države Bosne i Hercegovine, diljem svijeta.
Zasmetalo mi je, uz uvažavanje ZOI i onih koji su za ovu priliku ustupili svoju prostoriju organizatoru Jubileja, što se na ekranu iza ledja članova STS i uglednih gostiju, stalno vrtjeli inserti iz vremena, odrzavanja ZOI. Neko neupućen, pomislio bi, da se radi o obilježavanju ZOI, a ne o obilježavanju značajnog Stonoteniskog dogadjaja.
Možda to i nije greška onih, koji su ustupili prostoriju, nego upravo domaćina Jubileja, STS BiH.
Jer, trebalo je pobrinuti se, pronaći inserte sa STENSA i postaviti da se vrte na ekranu, podsjećajući nas prisutne, na te divne trenutke, kada je STONI TENIS, bio uvažavan i VELIKI SPORT.
Tada veći, i od onog, kojeg nazivamo “najljepšom sporednom stvari svijeta”.
Zasmetalo mi je i obraćanje onih, koji su tom priliko, govorili (svi) engleskim jezikom.
Ne govorim engleski, pa prema tome ništa nisam ni razumio.
Ali sam snažnije aplaudirao i od onih koji su sve razumjeli.
Valjda sam tim snažnim aplauzom, htio pokazati, kako i ja baratam jezikom kojim se tog momenata govorilo.
Možda,u šta sumnjam, su govoreći engleski, spominjali one iz Organizacionog odbora, ali bih ja razumio da su kazali da je predsjednik bio drug Dragutin Kosovac, počasnog drug Džemal Bijedić.
Da su BiH u reprezentaciji Jugoslavije ponosno predstavljali vrsni stonoteniseri Dimitrije Bilić za prijatelje Dimo i Milorad Živanović za prijatelje Žile.
Sudio sam Živanoviću protiv Austrijanca….
Obilježavanju nisu prisustvovala, po mom skromnom mišljenju, dva izuzetno važna čovjeka ,važnija od bilo kojeg od nas prisutnih.
S dužnim poštovanjem navodim ih imenom i prezimenom: Stjepan Kljujić i Đuro Zifko.
Zašto nisu bili prisutni i spomenuti, trebalo je reći razlog.
Dovoljno je reći da su spomenuta dvojica jedini zaslužni što je Stonoteniski Savez,prije svih sportova, primljen u obje asocijacije, Svjetsku i Evropsku i da su njegovi sportisti prvi stupili i na svjetsku i Evropsku scenu.
I na taj način prvi iznijeli grb izastavu i pokazali je svijetu.I pod tim grbom, prvi donijeli radosti pobjede i tugu zbog poraza.
I što je još bolnije od navedenog je činjenica da se o ovom izuzetnom JUBILEJU niti jedan medij nije oglasio i niti jednom riječju.
Nakon obilježavanja ljubitelji ovog divnog sporta nešto će saznati zahvaljujući TV BHT1 i FEDERALNOJ TV.