Malo je ko tokom ljeta očekivao da će Adnan Jahić dobiti priliku da vodi seniorski tim Slobode. Stekao se dojam da je Jahić na klupu došao nakon što je klupsko rukovodstvo izgubilo ideju za novim trenerskim imenom nakon što su tokom pauze dobili nekoliko odbijenica.

Kako to obično biva, u nedostatku novca, sa oskudnim igračkim kadrom, koji je bio tek u sastavljanju, okrenulo se domaćoj struci – povjerenje je dobio upravo Jahić.

Tiho je prošla vijest da je Sloboda uopšte dobila trenera, a baš kao i njegov prethodnik Amir Spahić, nije imao zvanično predstavljanje. Valjda je to u klubu s Tušnja ceremonija namijenjena isključivo trenerima sa strane.

I možda nije atraktivan kao Sergej Jakirović, koji se svako malo povezuje sa klubovima iz Hrvatske, kao Feđa Dudić ili Nenad Lalatović, koji plijeni pažnju svakom svojom riječi, Jahić na startu trenerske karijere pokazuje da je trener savremenog kova, koji dobru planira utakmicu, ima mogućnost prilagođavnja protivniku, i na kraju trener koji se ne boji izazova.

Ko poznaje Jahića kao fudbalera, zna dobro da je bio fajter, borac, a takav dojam ostavlja kao trener. Njegova Sloboda na početku sezone igra fajterski, “Crveno-crni” su u dvije utakmice protiv favorita (Tuzla City i Borac) potpuno anulirali protivnika. Dojam je da utakmica s Pecare, nije pravo mjerilo Jahine Slobode, kada je tuzlanski tim izgubio 2:0.

Jahić je u subotu u Banovićima potpuno nadmudrio prekaljanijeg Lalatovića, vukao ispravne poteze tokom utakmice, odgovorio adekvatno na izmjene protivnika i zatovrio prilaze golovima. Za ono što je i prošlo, na golu se pobrinuo raspoloženi Filip Erić, dok je Eldar Mehmedović imao svoju simultanku i zabio dva gola. Bio je to diplomski rad Jahića.

Jahić je svoje izabranike sve vrijeme uz aut liniju bodrio i dijelio srčano upute u majici kratkih rukava na jakoj banovićkoj kiši. Jer je bio fajter kao igrač i sada kao trener…