Piše: Nedim Salihagić
Protesti, haos i drama kao uvod za finalni obračun
Finalni meč južnoameričke inačice Lige prvaka rezervisan je za klubove koji dolaze iz dvije najveće fudbalske nacije na južnoameričkom tlu. U 60. izdanju Copa Libertadoresa 23. novembra koplja će ukrstiti brazilski Flamengo i argentinski River Plate na stadionu Estadio Monumental u Limi. Onako kako i priliči svim velikim političkim, kulturnim i sportskim događajima na tlu Južne Amerike, ni ovaj nije mogao proći bez haosa, drame i uzavrelih strasti.
Od ove godine prvi put se finale Copa Libertadoresa igra na jednu utakmicu, na neutralnom terenu. Do sada su finalisti igrali dvije utakmice, kod kuće i u gostima. Upravo tu i počinje uvertira pred veliki sportski spektakl. Prvobitno je Santiago, glavni grad Čilea, bio određen za domaćina velikog finala, ali usljed društveno-političkih potresa finale je premješteno u Peru. Glavni grad Čilea već mjesecima potresaju protesti čiji je uzrok bio podizanje cijena karata u metrou. Na ulicama Santiaga danima vlada poprilično haotična situacija, gdje je u punom kapacitetu angažovano desetine hiljada vojnika i policije. Nakon procjene da sigurnosna situacija u Čileu nije povoljna za odigravanje finala, Južnoamerički fudbalski savez (Conmbol) odlučio je da finale preseli u Peru.
´Najvoljeniji u Brazilu´ puni elana i samopouzdanja čekaju finale
Najbogatiji i najpopularniji brazilski klub Flamengo pod vodstvom Jorge Jesusa (65) igra sezonu iz snova – lideri su na tabeli u nacionalnom prvenstvu i samo ih čudo može spriječiti da se ne okite titulom najbolje ekipe u Brazilu. Što se tiče međunarodne scene, poprilično su lagano i autoritativno stigli do finala Copa Libertadoresa. Posebno se izdvaja posljednja pobjeda u polufinalu nad Gremiom od 5:0. U skladu sa renomeom i budžetom kluba, ekipa je i prije sezone projektovana na najveće domete, čemu svjedoči i dovođenje portugalskog stručnjaka Jorge Jesusa na klupu Flamenga. Iskusni trener ostavio je trag na evropskom kontinentu gdje je sa dosta uspjeha vodio Benficu u periodu od 2009. do 2015. godine. U svojoj karijeri vodio je još i portugalske timove Bragu i Sporting, ali će ostati upamćen i po tome što je u dva finala Evropske lige (Kupa UEFA) na klupi Benfice doživio poraze.
Flamengo je pred početak sezone izvršio rekonstrukciju tima. Kao pojačanja u odbrani su stigli Rafinha (Bayern), Filip Luis (Atl. Madrid) i Pablo Mari (Deportivo La Coruna), dok je na golu već dugi niz godina Diego Alves kojeg pamtimo po odličnim partijama u Valenciji. Da su u Flamengu trošili pare kao pijani milioneri svjedoči i to što su oborili rekord najvećeg transfera za južnoameričke prilike – u klub je stigla „desetka“ Cruzeira i urugvajski reprezentativac pod imenom Giorgian De Arrascaeta. Evropskim fudbalskim fanaticima ovo ime ne znači puno, ali u zemlji sambe, kafe i fudbala driblinzi koji krase ovog igrača donose mu poseban status. Uz to treba dodati da je De Arrascaeta u urugvajskoj reprezentaciji naslijedio broj deset od legendernog Diega Forlana, što također govori da se radi o velikom potencijalu i da će uskoro biti na meti evropskih velikana.
Napad Flamenga predvode Gabriel Barbarosa (pozajmljen od Intera) koji igra kao prepoređen i Bruno Enrique (Santos). Zajedno su se pokazali kao ubojiti napadački tandem. Od „starosjedilaca“ u ekipi treba spomenuti vezne igrače Evertona Ribeira, Araoa i Vitinha, kojeg pamtimo iz perioda kada je nosio dres CSKA Moskve. Već drugu sezonu tu je i štoper Rodrigo Caio. Mlade nade Flamenga predvode veznjak Gerson koji je stigao iz Fiorentine, te ultra talentovani tinejdžer, ofanzivni karakteristika Reiner (17), od kojeg se očekuje da postane velika zvijezda svjetskog fudbala. Flamengo je sklopio moćnu i kompaktnu ekipu za južnoameričke prilike pa se sada njihova armija navijača sa pravom nada peharu Copa Libertadoresa kojeg čekaju od 1981. godine.
Kada kažemo armija navijača, onda je to zaista tako – prema brojnim istraživanjima Flamengo ima preko 30 miliona navijača unutar državnih granica, po čemu je apsolutni rekorder u svijetu. Ovo daje dodatnu težinu, te pomaže da shvatimo kakav je klub akter ovogodišnjeg velikog finala. Ekipa iz Rio de Janeira do sada je samo jednom igrala finale Cope Libertadoresa, pomenute 1981. godine kada su grimizno-crni bili bolji od čileanske Cobreloe. U Brazilu nose nadimak O mais querido do Brasil (Najvoljeniji u Brazilu) što im priliči uz popularnost koju imaju. Ostaje da vidimo hoće li uspjeti obradovati i baciti u delirijum svoju vjernu armiju.
Zlatne godine ˙La Bande River˙ pod komandnom palicom Marcela Gallarda
Kada sa 43 godine života postanete najtrofejniji trener u historiji kluba kakav je River Plate, možete reći da ste ispunili svoju misiju u fudbalskom svijetu. Upravo to je pošlo za rukom Marcelu Gallardu koji je u periodu od 2014. godine do danas osvojio čak 10 trofeja, među kojima se posebno izdvajaju dva naslova Copa Libertadoresa 2015. i 2018. godine. Marcelo Gallardo je kao tinejdžer dobio nadimak El Muneco (Lutak), zbog dječačkih crta lica i sitne konstitucije, no pokazat će se u budućnosti da u ovom slučaju izgled vara. Uslovi u kojima se odigravaju utakmice u Južnoj Americi prečesto više liče na ratne zone. Kada se tome doda karnevalska uzavrela atmosfera koja vlada na tribinama, jasno je da takav ambijent traži heroja pored aut linije, a takav je upravo Marcelo Gallardo. Nadimak Napoleon ili vojskovođa je dobio od navijača Rivera jer je od svojih igrača stvorio tim koji je mentalno i takmičarski pripremljen do najsitnijih detalja, a uz takav pristup pobjeda na bojnom polju je posljednjih godina bila zagarantovana. U šestogodišnjem mandatu na klupi River Plate dobio je sve velike bitke, ali sigurno je da su mu najdraže posljednje dvije protiv zakletog neprijetelja Boce Juniorsa. U prošlogodišnjem finalu Copa Libertadoresa u Madridu savladana je Boca Juniors, čime je zadao smrtni udarac svim fanovima Boce širom svijeta. Rane su još bile svježe kod navijača žuto-plavih kada su se sastali u polufinalu ovogodišnjeg izdanja Copa Libertadoresa. U dvomeču je River opet bio opet bolji, pa sada zasigurno možemo reći da navijači Boce Juniors drhte na spomen imena Marcela Gallarda.
Roster ekipe River Plate čine iskusni igrači od kojih su neki u poznim igračkim godinama. Takvi su Pinola (36), Enzo Perez (33), Ignacio Scocco (34), Ponzio (37), ali i dalje čine vrlo bitne kotačiće u Gallardovoj mašineriji. Okosnicu tima u veznom redu čine De La Cruz, Palacios i Fernandez, od kojih ponajviše zavisi kreacija u igri Rivera. Napad uz spomenutog Scoccu čine Suarez, Borre i Lucas Pratto. Sva četiri napadača su u rotaciji, tako da od procjene i protivnika zavisi koju dvojicu će Gallardo poslati na teren. Gallardo sve svoje uspjehe temelji na jedinstvu tima, tako da je svih dvadeset igrača najčešće zadovoljno svojom ulogom u timu jer ih koristi sve igrajući na tri fronta (liga, kup, međunarodna takmičenja). Na golu stoji reprezentativni golman Argentine Franco Armani koji ulijeva povjerenje svojoj odbrani, a nerijetko je znao biti i junak ekipe. Sve u svemu, ekipa Rivera je manje-više nepromijenjena u odnosu na prošlogodišnje veliko finale sa Bocom, što može biti veliki adut u finalnim mečevima. U medijima se sve više provlači priča da je ovo jedna od posljednjih velikih bitki Marcela Gallarda na klupi Rivera, s obzirom na to da su za njegove trenerske usluge sve više zainteresovani evropski velikani, a najčešće se kao najozbiljnija opcija spominje Barcelona.
Odluče li navijači Rivera bodriti svoj klub u odbrani trofeja Copa Libertadoresa, morat će preći preko najdužeg planinskog lanca na svijetu – Anda. Udaljenost između Buenos Airesa i Lime iznosi skoro 4.000 km, pa su procjene da će navijači Rivera koji na put krenu autobusom provesti skoro šest dana u putu. Ipak, nema sumnje da bi odbrana trofeja izbrisala svu patnju kroz koju navijači crveno-bijelih moraju proći, tako da bi i planinski lanac Anda bio mali naspram erupcije sreće među navijačima Rivera.
