Piše: Haris Zilić

Malo je drsko i bezobrazno reprezentaciju južnoameričke krvi stavljati po strani na smotri najvećih selekcija svijeta. Upravo Peru ne shvataju ozbiljno u Rusiji, a mogli bi zaplesati svoj ples na zelenom terenu, jer su sposobni za to, imaju to nešto.
Ako tražite reprezentaciju koja bi u Rusiji mogla reprizirati Kostariku iz 2014. ili Hrvatsku iz 1998., to je zasigurno Peru.

Ne što se razbacuju nekim svjetskim imenima, naprotiv osim Farfana i Guerrera, ostali fudblaeri su mahom poznati ljubiteljima kladionica koji duboko u noći šaltaju rezultate južnoameričkih natjecanja.

Danska i Australija su reprezentacija sa kojima se Peru može “poigrat”, a Francuzima će se isprsiti, baš kao što su Argentincima u sumraku kvalifikacija, kada su Gaučose poslali u Ekvador da se spašavaju nacionalne sramote. Nije to Peruancima pomoglo odmah, jer su morali da se u baražu obrčaunaju sa Novim Zelandom i to su preskočili rutinski.

Andre Carillo je fudbaler za kojeg mi volimo upotrijebiti izraz “izvikan”, Paulo Guerrero je bio aktivniji posljednjih mjeseci van fudbalskih terena, Jeferson Farfan je upravo u Rusiji došao do titule prvaka sa Lokmotivom, u vrijeme kada su ga svi zaboravili. Ostale fudbalere poput Trauca, Taipje, Loyole, Aguina, Cueve, Arauja.. ostavit ćemo na razmatranje ljubiteljima Copa Libertadoresa i Sudaamericane.

Euforija vlada Peurom. Sprmeni su kafići, trgovi, ulice… bit će ludo navijanje i želja za rezultatom, koji mogu sigurno napraviti.

I da, u osmini finala ih može sačekati upravo stari rival Argentina, kojoj su znali sevirati gorke pilule, a kakva bi to bila pilula i šamar možda u osmini finala Mundijala. E tad ne bi bilo heroji nacije, nego bi se popeli i stepenik više.

Firme y Feliz por la Union = snažni i sretni za jedinstvo, to je njihov slogan, i najveći adut u Rusiji. Jedinstvo!