Piše: Senad Kreso
FK Sarajevo igralo je u dva državna uređenja – u Socijalističkoj Jugoslaviji i kako reče jedan u komentaru na moj prethodni tekst istog naslova: “Nismo više u tom dobu, socijalističkoj priči, nego je kod nas najgori mogući oblik kapitalizma”.
I u ovome “najgorem mogućem obliku kapitalizma” pratimo fudbal i naš omiljeni klub. Mi stariji koji pokušavamo poštovati tradiciju i prošlost našeg SARAJVA i naravno mlađi koje odgaja (u sportskom smislu) “najgori mogući oblik kapitalizma”.
Međutim nije fudbal počeo onog momenta kada si počeo svjesno gledati i razumijevati ovu igru. Također, pratimo zbivanja u klubu prije svega oko igrača i trenera. FK Sarajevo je zadnjih nekoliko mjeseci imalo promjena u igračkom kadru i naravno promjene stručnog kadra prvog tima i akademije.
Došao novi predsjednik i kako se to popularno kaže “ubrizgao” svjež itekako potreban novac u klub. Tako dolaskom novog predsjednika stabilizovala se situacija u klubu. E sada, sve oči su uprte u prvi tim, novog trenera Vasoskog, rezultat promjenjiv ali nadati se boljem.
Šta je meni (vjerovatno ne samo meni) zasmetalo kod trenera poslije utakmice sa Željezničarom. Njegova izjava poslije utakmice, koju su izgubili glasi: “EMOTIVNO SMO SE ISPRAZNILI PROTIV SLOBODE”. Ne može trener Vasoski TO reći poslije utakmice sa Željom. Ustvari može TO reći jer nema osjećaj šta znači za grad Sarajevo, pa i šire meč između dva gradska rivala.
Vjerovatno ni predsjednik Mirvić nema taj osjećaj i ne može znati šta je tradicija u ovom slučaju, ali može mu se oprostiti, ima novac. On je Boss. Izjava o posjeti na utakmicama na Koševu i malo oštrija poruka navijačima Sarajeva od strane predsjednika Mirvića stoji i on je tu u pravu.
On ulaže svoj novac. Ipak, problem je što ON ne zna da stadion “Koševo” nisu punile samo stanovnici grada Sarajeva. Jer da su ga punile Sarajlije onda svaki 9, 10 Sarajlija bi trebao doći na utakmicu. To bi (bilo) nemoguće. Kada se napuni Koševo stadion gledaoci su naravno iz Sarajevskog kantona prije svega, s juga sve do Konjica, sa istoka sve do Goražda, sa sjevera sve do Olova i sa zapada sve do Visokog i Kiseljaka pa i dalje. I oko ovoga nadati se boljem.
Novac je bitan ali ima nešto i u tradiciji praćenja voljenog kluba, navijanju za voljeni klub. Za Sarajevo navijaju već četiri generacije. Mario Stanić, bivši igrač Željezničara, Dinamo Zagreba i Chelseaja na pitanje šta misli o “ubrizgavanju” velikih količina novca u klubove i za strahovit napredak Premiershipa Engleske, rekao je: “Ne zaboravite, Englezi imaju tradiciju i kulturu navijanja”.
VODIMO RAČUNA O TRADICIJI.
