U svaku odbranu unose nemir – Sejo i Semir, bila je omiljena doskočica legendarnog komentatora Ive Tomića. Velež je osamdesetih godina prošlog stoljeća igrao najljepši fudbal u Jugoslaviji, a Kajtaz i Tuce bili su krila te čuvene ekipe. Nema odbrane koja je taj dvojac mogla zaustaviti. Semir Tuce je bio jedno od najboljih lijevih krila bivše države svih vremena. Za Velež je od 1982. do 1989. odigrao više od 200 utakmica i postigao 57 golova.
Kao Veležova “jedanaeska“ ordinirao je po lijevoj strani, a njegov “suhi list“– kao i centaršut Seje Kajtaza s desne strane napravio je od Predraga Jurića jednog od najboljih centarfora svog vremena. Čuvena JU-KA-TU ( Jurić-Kajtaz-Tuce ) navala.
Iako su igrali najljepši i najefikasniji fudbal u Jugoslaviji to nije bilo dovoljno za titule. Za takvo što je trebalo raditi i sa “strane“. U sezoni 1896/87. titula šampiona je u posljednjem kolu oteta u Tuzli. Izmišljena su dva penala za domaćina i koji su s time ostali u ligi, a prvak je postao Partizan. Velež je bio vicešampion tako po treći put. Utješna nagrada pomenutog trojca je bio najdraži trofej – Kup maršala Tita 1986. godine kada je na stadionu Partizana, poznatijem kako JNA, savladan zagrebački Dinamo s (3:1). Dva gola je postigao legendarni Nenad – Ćeća Bijedić, te jedan Predrag Jurić
Semir iz svemira, kako su mu navijači tepali, momak je iz raje; čarobnjak koji nije igrao fudbal, nego se igrao lopte. Živio je svoj san, “ljubio“ loptu i uživao u driblingu. Često mu je bilo draže beku loptu probaciti kroz “tunel“ nego postići gol.
Nakon sjajnih partija u dresu Veleža stizali su pozivi “ velike četvorke “. Sve su dobile odbijenice. Zarađivao je manje starih miliona, ali bio sretan i zadovoljan kraj smaragdne Neretve.
Ovako je govorio legendarni Tuce: “ Hajde, bolan, nije sve u parama, ima i drugih ljepota. Tu su mi prijatelji, familija, Neretva, Velež, Stari most, Sejo, Peđa Jurić, a i djevojka Dajana (poslije i supruga ). Ovdje mi je najljepše”. Tuce je 1986. godine proglašen za najboljeg fudbalera Jugoslavije.
Dječaci su po mahalama ako ih neko o fudbalu nešto uspita govorili: “ U loptu smo se zaljubili zbog Semira“. I zaista je tako, Semira Tucea su mostarski klinci jednostavno gledali kao u božanstvo. Kad bi vidjeli Semu kako prolazi Avenijom odmah bi ostavljali igru i pratili ga ulicom uz bučno navijanje sve do granice do koje su im roditelji dozvoljavali da se maknu od zgrade.
A navijači sa tribina stadiona Pod Bijelim brijegom su pjevali: “ Niko te nikad voljeti neće, ko što te volim ja…. Semire, Semire, Bože fudbala“ !
Isto tako su djeca i navijači obožavali i desno krilo “Rođenih“ – Seju Kajtaza. Njegovo čuveno “biciklo“-dribling je lomio protivničke bekove.
Nezgoda je bila ta da bekovi nisu mogli predvidjeti trenutak u kojem će, nakon valjanja i preskakanje lopte između dvije poluraširene noge, Sejo centrirati. Posebna odlika je bila da je jednako dobro centrirao desnom i lijevom nogom te ga bekovi nisu mogli “hvatati“ koncentrirajući se samo na njegovu “jaču” desnu nogu. Na sve ovo kada dodate brzinu i strašan šut, onda znate kako je Peđi Juriću bilo divno u ulozi centarfora.
1987. godine Velež je bio jesenji prvak Jugoslavije, a najboljim krilnim igračima godine zajednički su proglašeni Tuce i Kajtaz, neprežaljeni tandem kakav za svog života zasigurno rijetko kada više može vidjeti.
(Mirsad Starčević/Sportske.ba)
