U sezoni 1976/77. “Plavi” sa Grbavice su ispali iz prvog razreda jugoslovenskog fudbala.

Međutim Željo se ekspresno vratio u Prvu ligu u sezoni 1977/78., a na kormilu sarajevskog kluba sjedila je igračka i trenerska legenda Veleža – Sulejman-Sula Rebac.

I nakon toga veliki uticaj na bitisanje i opstanak Željezničara u Prvoj ligi SFRJ imali su “Rođeni“. Sjetit ćemo se dva slučaja, od čega je drugi posebno upečatljiv.

Prvi se desio u sezoni 1980/81. kada je Željo za 3 boda izbjegao selidbu u niži rang, a ključna pobjeda je bila Pod Bijelim brijegom (3:1) u finišu sezone. To se desilo nedugo nakon što je Velež savladao Željezničar u finalu Kupa Jugoslavije na Marakani pred 50. 000 gledalaca s (3:2).

“Rođeni“ su se zadovoljili osvajanjem trofeja u najmasovnijem takmičenju, a u prvenstvenbom duelu nisu se baš zalagali i može se reći starom rivalu su prepustili bodove. Tome svjedoči i podatak da na teren nisu izašli najbolji igrači “Rođenih“ – Blaž Slišković, Vahid Halilhodžić i Momčilo Vukoje.

Drugi slučaj je ponovo pokazao svu veličinu Veleža. Naime u predposljednjem kolu sezone 1988/89. Pod Bijelim brijegom su savladali Napredak s (2:0) iako im bodovi nisu bili potrebni, a gostima za opstanak itekako jesu. Da je klub iz Kruševca slavio u Mostaru ostao bi u ligi, a Željo bi ispao.

Na Grbavici “Plavi” su morali pobijediti Osijek i to su učinili s (2:0), te osluškivati rezultat iz Mostara. “Rođeni“ su dužnost s lakoćom izvršili, a tome svjedoče i novinski izvještaji koje možete vidjeti u rubrici FOTO retrovizor.

Gromoglasni aplauz sa Grbavice je pozdravio rezultat Pod Bijelim brijegom i opstanak Želje u Prvoj ligi. To se desilo dana 31. 05. 1989. godine i tako je Velež spasio Želju novog ispadanja iz lige.

(Mirsad Starčević/Sportske.ba)