Kada neko spomene Mostar, prva asocijacija koju dobijete je – grad zelenila i behara, smaragdne i sjajne rijeke Neretve, čuvenog pjesnika Alekse Šantića i njegove Emine, legendarnog Starog mosta i najomiljenijeg jugoslovenskog prvoligaša – Veleža. Nažalost, simboli grada, Stari most i FK Velež su početkom devedesetih doživjeli kataklizmu. “Stari“ je 1993. doživio urbicid, a FK Velež 1992. protjerivanje, s jasnim ciljem i pokušajem gašenja. No, oba simbola su pokazala da su neuništiva, Stari most je izronio 2004., a Velež se poput “Feniksa“ digao iz pepela, 1994.
Jednom rečeno, bez Veleža, njegovih zvijezda i legendi Mostar bi bio čemergrad. Ono što je neraskidivi dio historije i tradicije kluba je stadion Pod Bijelim brijegom. Od kada je 1992., Veležu politikom “otet“ stadion Pod Bijelim brijegom, do dan – danas stanje izgleda isto. Veležu tu jednostavno nema povratka.
A dobro je poznato, da je pomenuti stadion izgrađen zbog Veleža, radnim akcijama Mostaraca, i upravo je zbog masovnog učešća građana u izgradnji, ovaj stadion stekao epitet “Gradskog stadiona“. Svečano je otvoren 7. septembra 1958., pred 10.000 gledalaca, kada su se sastali Velež i Željezničar, a slavio je domaći tim sa 2:1.
Kasnije je stadion proširivan u dva navrata, a posebna pažnja je poklanjana uređenju prostora oko klupskih prostorija. Stadion Veleža je imao ono što nije niti jedan u nekadašnjoj Jugoslaviji – prostranu baštu, uokolo zasađene ruže i razne grmašice sa prelivima raznih boja, magnolije i mnoge druge vrste. Posebna priča je prostrana krošnja lipe na izlasku iz svlačionica. Cijeli kompleks je okruživala živa ograda, besprijekorno njegovana i obrezivana, od neumornog – Mehe Mrkonjića. Takav ambijent je magično privlačio pažnju svih gostiju, nenaviklih na takvu čaroliju u krugu fudbalskog stadiona.
Po ocjeni novinarskih autoriteta, ekipa, gostujućih fudbalera, sudija, rukovodilaca klubova i brojnih visokih zvanica i delegacija, Gradski stadion u Mostaru proglašen je za najljepši u Jugoslaviji. Taj epitet, sve do posljednjeg rata, do kada ga je koristio Velež, nikada nije izgubljen. U ovom serijalu “FOTO retrovizora“ prikazat ćemo jedinstveni i neobični poster ekipe Veleža, sa sredine osamdesetih, kada je osvojen Kup maršala Tita i vicešampionska titula u prvenstvu. Fotografija je urađena na sredini terena, sa visine, i gdje se u pozadini vide klupske prostorije i besprijekorno uređen okoliš i zelenilo oko istih, što svjedoči gore navedenom tekstu. Uz ovu fotografiju prilažemo još jednu unikatnu, a ona je sa meča Velež-Hajduk iz 1979., kada je kapacitet tribina “prebačen“, a čak i prozori na zgradama naselja Bijeli brijeg iznad zapadne tribine su bili puni znatiželjnika, koji nisu uspjeli doći do karte.
Dakle,Velež više ne igra na tom stadionu, politika mu je zabranila pristup, no, ostalo je nešto neizbrisivo za sva vremena, a to je da taj objekat su samo “Rođeni“ mogli napuniti i obarati kapacitet. I to će ostati dovijeka, a tradicija i historija se ne može izbrisati, kao ni slavna prošlost najomiljenijeg jugoslovenskog prvoligaša sa stadiona Pod Bijelim brijegom.
Najveće posjete se pamte sa dvije utakmice. Tačnije, iz 1979., sa utakmice Velež-Hajduk 2:1, i 1987. sa meča Velež-Borussia Dortmund 2:1, a na oba događaja je bilo 30. 000 gledalaca.
(Mirsad Starčević/Sportske.ba/FOTO: M. Starčević)
