Mostarski Velež je uz “veliku četvorku“, te Vojvodinu i Sarajevo, klub sa najviše odigranih sezona u Prvoj ligi Jugoslavije. Ukupno 37 sezona “Rođeni“ su žarili i palili najpoznatijim jugoslovenskim fudbalskim terenima. Najveći rival na zelenom tepihu uvijek je bio splitski Hajduk. Postoji mnogo razloga zašto je to bilo tako, a nevest ćemo pojedine: blizina dva grada, južnjački temperament i stil, slično poimanje fudbala, radnička klasa, te petokraka na grudima. Zatim, Splićani su često u svoje redove dovodili igrače odrasle na stadionu Pod Bijelim brijegom – Sula Rebac, Boro Primorac, Blaž Slišković, Mili Hadžiabdić…što je među navijačkom populacijom stvaralo dodatnu netrpeljivost.
Što se tiče “Rođenih“, “Bili“ su “bitni“ i zbog jedne zanimljivosti, a koja se veže za tradiciju i istoriju Mostaraca. Naime, prvi gol u Prvoj ligi SFRJ u debitantskoj sezoni 1952/53., Velež je postigao upravo Hajduku, a strijelac je bio Hudarin Slavko.
Od tada pa sve do sezone 1990/91., (Hajduk istupio iz jugoslovenske lige i još sa nekolicinom klubova prešao u novoosnovanu HNL) Mostarci i Splićani su odigrali 80 utakmica ( Prva liga SFRJ, Kup SFRJ, Kup prvoligaša, Februarski turnir ).
Bilans je prilično ujednačen, Velež 26 pobjeda, Hajduk 30, dok su 24 meča završena neodlučenim ishodom. Svi znamo da je Hajduk bio član “velike četvorke“ i koga su rijetki mogli pobjeđivati u nekim nizovima, a posebno ne nekim većim rezultatima.
Ipak Pod Bijelim brijegom su uvijek prolazili loše. Na osnovu ogromne tradicije međusobnih duela prisjetit ćemo se epske pobjede “Rođenih“ iz sezone 1974/75. Aktuelni šampion Jugoslavije – splitski Hajduk, je 8. septembra 1974. godine došao na stadion Pod Bijelim brijegom i pretrpio pravu katastrofu od domaćeg Veleža, kada je bilo – 0:5. Bila je to zlatna generacija “Majstora s mora”, predvođena – Buljanom, Oblakom, Žungulom, Jerkovićem, Šurjakom, Peruzovićem, Mužinićem… Sa klupe tim je predvodio trenerski mag – Tomislav Ivić, čovjek za koga se vežu gotovi svi najveći uspjesi kluba iz Splita.
Na drugoj strani terena našli su se mostarski fudbalski čarobnjaci – trio BMV (Bajević-Marić-Vladić), Halilhodžić, Primorac, Hadžiabdić, Vukoje, koji su bili posebno motivisani činjenicom da je Velež samo par mjeseci ranije osvojio isti broj bodova (45), kao i Hajduk, ali da je ostao bez šampionske titule zbog slabije gol-razlike.
Tog nedjeljnog popodneva Hajduk je pretrpio najteži poraz u Mostaru u svojoj klupskoj istoriji. Golman Splićana Rizah Mešković je dva puta morao po loptu u mrežu. Zamijenio ga je Ivan Katalinić, ali ni on nije mogao spasiti “Bile“ od havarije. Ovakav Hajduk sa osam reprezentativaca, petardom nije mogla počastiti ni reprezentacija Brazila, ali mogli su “Šarmeri sa Neretve“.
Prvo ime susreta bio je centarfor “Rođenih“ – Duško Bajević. “Princ sa Neretve” je pogodio mrežu gostiju tri puta, a po jedan gol još su dodali Momčilo Vukoje i Vaha Halilhodžić. U jedinstvenom retro izvještaju iz tog perioda se mogu vidjeti i svi ostali detalji, a posebno ocjene aktera legendarne utakmice.
Nakon ove blamaže, a samo dvije godine kasnije, 14. novembra 1976. godine, Hajduk je na istom mjestu od istog protivnika pretrpio novu katastrofu. Ovaj put su “malo bolje” prošli – poraženi su “samo” sa – 0:4. Interesantno je da su sva četiri gola igrači Veleža postigli glavom. Dvostruki strijelci su bili Bajević i Halilhodžić, a ponovo je golman Katalinić nemoćno širio ruke i gledao u nebo.
(Mirsad Starčević/Sportske.ba)
