Sportsko „ludilo“ u pravom smislu te riječi, proteklih je dana zahvatilo Tuzlu. Nakon ispadanja F.K. Sloboda iz Premijer lige BiH, strasti se ne smiruju. U protekla dva dana, informacije  vezane za Slobodu pristižu i mjenjaju se iz sata u sat.

U tekstu koji slijedi, kao što smo jučer i najavili, bavit ćemo se problemima i aktuelnim rukovodstvom tuzlanskog kluba, ali pokušati i odgovoriti na pitanja kako i šta dalje….

Uprava koja je srljala iz greške u grešku

Kada je aktuelni upravni odbor tuzlanskog kluba 2019. godine na čelu sa Elmirom Šećerbegovićem preuzeo vođenje F.K. Sloboda za kratko vrijeme desile su se brojni pozitivni procesi. Od kluba koji je bio na izdisaju, Sloboda se uspjela brzo stabiliozovati, tadašnji UO nije davao velika obećanja, zasukali su rukave i krenuli sa potpunom reorganizacijom kluba. Prioritet je bio otplata dugovanja koja su se u velikoj mjeri krenuli otplaćivati. Iako je dio navijača još tada upozoravao da se klub ne može voditi poput kompanije i da rezultat ne smije trpiti, uprava Slobode nastavila je prema utvrđenom kursu, koji je obećavao. Očito ohrabren sjajnim organizacijskim rezultatima i pozitivnom atmosferom koju je postigao, Šećerbegović će poslije izjaviti kako će Sloboda u 2022. godini biti u stanju dovesti 10 najboljih premijerligaških igrača, što se na kraju nije desilo. Na sve ovo, milionska tranša od strane gradske uprave bila je garant stabilnosti.

Kao da je kriza uzrokovana pandemijom Covida 19 totalno promjenila kurs u vođenju kluba. Nakon toga, više ništa nije bilo isto, dijelom i jasno, zbog manje prihoda od sponzora. Ali od kluba kojeg je krasila transparentnost i česta izvještavanja javnosti o provedenim aktivnostima, klub se počeo zatvarati, nije više bilo ni intervjua u medijima, još manje saopćenja za javnost, do zabrane komentara na društvenim mrežama.

No, ono puno bitnije za navijače, rezultata nije bilo. Iako se očekivao pomak na tom planu, Sloboda se tri sezone zaredom grčevito borila za opstanak.

Ko je kriv, Džambić, Šećerbegović ili neko treći?

Iako je Elmir Šećerbegović predsjednik upravnog odbora, ne bi bilo pošteno jedino njega označiti kao krivca krah Slobode. U medijima se daleko manje pojavljivao Nino Džambić, aktuelni predsjednik Skupštine Slobode, koji je malo bio predsjednik Skupštine, malo zadužen za sportski segment i pojačanja, a velikim dijelom učestovao je kod bitnih odluka vezanih za samu organizaciju kluba. Džambiću se ne može osporiti želja i energija, pa i učešće u pomoći klubu sa strane finansija, ali način rada, kadrovski promašaji, igra gluhih telefona, doveli su do toga da se u klubu ne zna „ko pije a ko plaća“. Čak su se i navijači u jednom periodu pitali ko je prvi čovjek kluba: Džambić koji je u određenom periodu bio daleko više eksponiran ili Šećerbegović koji se više nije oglašavao i veoma rijetko pojavljivao u javnosti.

Osim što je formalno predsjednik Skupštne, Džambiću se kako saznajemo od dobrog dijela sportske javnosti spočitavalo i koketiranje sa navijačima, očito tražeći „mir u kući“ i što manje pritiska, iako je na kraju situacija i na tom polju kuliminirala kada su navijači skandirali „Uprava napolje“.

I nisu Šećerbegović i Džambić jedini, nefer bi bilo da ne spomenemo i ostale članove uprave poput Moamera Softića, Emira Muratbegovića i Adnana Sijerčića. I oni treba kao članovi uprave itekako trebaju snositi odgovornost, kao i generalni direktor kluba Eldar Jusufović.  Svi redom su apsolutno krivi što je Sloboda od kluba koji je obećavao organizaijski postala kao „brod bez kormilara“ ili možda čak tačnije „brod koji je svako vukao na svoju stranu“, a svi zajedno su ga odveli u jednom pravcu, u provaliju koja se zove Prva liga Federacije BiH.

Milionska pomoć od Grada Tuzle koju nisu znali iskoristiti

Malo koji sportski kolektiv u BiH ima tako značajnu i izdašnu pomoć lokalne uprave kao što je slučaj sa Slobodom. Preko milion maraka, pa i česti rebalansi budžeta u korist Slobode svaki put kada je to potrebno nisu iskorišteni na pravi način. U tuzlanskoj sportskoj javnosti često su se pitali koja je svrha upravnog odbora ako isključivo troše gradski novac kao i da plate osoblja i igrača zavise od tranše do tranše. Poptuno nevjerovatno zvuči činjenica da upravni odbor brenda kao što F.K. Sloboda na tako izdašnu pomoć nije uspio osigurati barem još toliko. Ipak, kako su se organizacijski, prije svega u sportskom segmentu užasno ponašali i promašivali sa skoro svakim mogućim izborom, teško je reći i da bi im tri puta veći iznos pomogao.

Činjenica je da trećina gradske tranše (cca. 300 000 KM godišnje)  ide na reprogram poreskog duga, ali iznos koji na kraju preostane nikako nije zanemariv. Pa usudićemo se reći, čak da klub osim toga ne proda niti jednu jedinu ulaznicu ili ne ostvari bilo kakav dodatni prihod, uz pravilnu organizaciju Sloboda može biti stabilan klub. Iako nije vrijeme za poređenje, reći ćemo da klubovi poput Sloge, Igmana, Posušja imaju daleko manji budžet nego Sloboda. Primjera radi, Željezničar koji je izborio Evropu već treću godinu grca u finansijskim problemima, nemaju izdašnu pomoć lokalne uprave, ali su u Želji sportski segment stavili na prvo mjesto i upravo pravino uređen sportski segment odveo je Želju u Evropu koja znači dodani novac od UEFA-e, TV prava, marketinga, kao i potencijalne transfere. A to je onda i siguran put u finansijsku konsolidaciju. Ipak, da se ne bavimo drugima. U Slobodi za tri godine nisu naučili na svojim greškama i uporno su kreirali pogrešan slijed aktivnosti, koji ih je odveo ravno u ambis.

Dynami Sport Grupa –  Osmanagić i Buljubašić promašili su „cijeli fudbal“

Kada su nakon dvije sezone teške borbe za opstanak trpili ogroman pritisak navijača i javnosti, u tuzlanskom klubu odlučili su početkom ove sezone pitanje sportskog segmenta povjeriti tzv. Dynami Sport Grupi, na čijem se čelu nalaze bivši fudbaler Slobode Amer Osmanagić i Sabrina Buljubašić, nekadašnja direktorica F.K. Sarajevo. U startu se od pomenute ekipe obećavao napredak kada je u pitanju sportski dio, a uprava Slobode je na ovaj način očito pokušala sa sebe skinuti odgoornost za sportski segment. Iako će poslije Džambić i sam dogovarati transfere, a Šećerbegović biti neodlučan kada su u pitanju provjerena imena koja su trebala stići na Tušanj, što je još jedan pokazatelj neozbiljnosti i totalne konfuzije u klubu…

Od Dynami grupe se očekivao ozbiljan skauting, provjerena igračka imena i napredak u sportskom smislu. A Sloboda je dobila sve suprotno! Od kluba koji je samo godinu dana ranije promovisao veliki broj mladih igrača koji su trebali biti okosnica u narednim sezonama, dio je poslan na posudbe, neki završili na klupi, a dobar dio njih doživio i veliku igračku stagnaciju jer su na njihove pozicije dovođeni igrači koji su se uporno forsirali iako ni na koji način nisu opravdali status pojačanja. Prinove su stizale i par mjeseci nakon starta premijerligaške sezone, a „pretrpavanje“ novim igračima koji igraju na istim ili sličnim pozicijama dok su neke deficitarne itekako trpile, bile su siguran put u sunovrat. Da li su se u Dynami grupi ili Slobodi bavili kvantitetom na uštrb kvaliteta, pitanje je na koji oni trebaju dati odgovor.

Dynami ekipa koja se trebala pokazati kao stručna u sportskom dijelu, definitivno je pokazala sve suprotno. Pokušali su u Slobodi dijelom ispraviti stvari na polusezoni, pa su onda očito pod određenim pritiskom umjesto provjerenih igračkih imena u momentu kada su se upalili svi alarmi, brže bolje vratili sa posudbe neke mlađe igrače a u „vatru“ u posebno teškom trenutku gurnuli mlade i neiskusne fudbalere koji bi valjda pod strašnim pritiskom trebali izboriti opstanak. Za razliku od ranijih sezona kada su se polako „dozirali“ npr. Todorović, pa zatim i Beganović koji će poslije ostvariti inozemne transfere, u Slobodi su teret stavili na pleća golobradih mladića. Idealno da sportskim žargonom rečeno u potpunosti „izgore“. Iako je tokom zimske pauze na tržištu bio veliki broj provjerenih imena, u Slobodi kao da su se pravili gluhi i slijepi, vjerujući da će opstanak doći sam od sebe.

Zanimljivo je da se nakon ispadanja Slobode niko iz Dynami grupe ne oglašava, a ogroman dio javnosti ih i ne spominje iako su, itekako, možda čak i najvećim dijelom odgovorni za krah koji se desio.

I dok su drugi klubovi tražili provjerena trenerska imena, u Slobodi su ukazali povjerenje svom čovjeku, Adnanu Jahiću koji je istini za volju izvlačio koliko je u tom trenutku bilo moguće, pogotovo u momentima dok je Sloboda igrala u Banovićima zbog rekonstrukcije terena stadiona Tušanj. Ali i sam Jahić vremenom se utopio u sivilo te je nakon niza loših rezultata često tražio alibi u ovom ili onom i nije preuzimao odgovornost, da bi na kraju digao sidro nakon domaće pobjede protiv Leotara. Umjesto njega, a opet na prijedlog Dynami grupe, na trenersko mjesto stigao je Danijel Pranjić.

Pranjića se definitivno ne može samog kriviti za ispadanje, jer je došao u haotičnu situaciju. Ali se s pravom postavlja pitanje, koja je to struka, agencija ili savjetnik za trenera odlučio dovesti trenera koji ni na koji način ne poznaje Premijer ligu, grad, klub, u momentima dok je potrebno spasiti premijerligaški status?

Nisu Osmanagić niti Buljubašić sami krivi za ovu situaciju. Krivca se može tražiti u upravi koja je slijepo posmatrala i ćutke odobravala nerealne poteze. Mnogi će reći da je direktor Jusufović jedan od operativaca koji je danonoćno radio na unutrašnjoj organizaciji kluba, ali isto tako je krivac što kao prvi operativac kluba nije na vrijeme ukazao na očite greške u sportskom dijelu. Kao direktor kluba morao je reagovati, pa možda i na vrijeme tražiti izvještaje i odgovornost Osmanagića i Buljubašić.

Kako i šta dalje – potpuni remont uz aktuelno ili novo rukovodstvo?

Pred Slobodom su sada definitivno bitni dani. Navijači u velikom dijelu traže odlazak upravnog odbora. Šećerbegović je najavio da će mandat povjeriti Skupštini na raspolaganje, iako do danas još uvijek javnosti nije u potpunosti obznanjeno kako i na koji način funkcioniše Skupština Slobode. Naime, tuzlanski klub je svojevremeno promjenio Statut prema kojem se mjesto u Skupštini plaća 24 000 KM. U narednim danima ćemo definitivno istražiti i ovaj slučaj. Ko ima većinu u Skupštini, da li jedna osoba raspolaže sa više mjesta, šta to znači za potencijalnog investitora – pitanja su na koja sportska javnost ali i navijači definitivno zaslužuju odgovor.

U Slobodinom ispadanju prije nešto više od 10 godina i sada, ogromna je razlika. U tom periodu Sloboda je bila klub na izdisaju. U tom periodu gradski oci nisu mnogo marili za sudbinu Slobode, a klub je preživljavao od 7000 KM mjesečne tranše. Klub je bio pred potpunim krahom i kao takav nikome interesantan za bilo kakvo učešće u radu istog. Danas je Sloboda potpuno drugi klub, sa potpisanim reprogramom poreskog duga koji se redovno otplaćuje i pristojnom finansijskom podrškom od Grada. U tako komotnoj situaciji i ne čudi što je tuzlanski klub naprasno predmet brojnih interesovanja .

I bvši predsjednik Azmir Husić se ovih dana spominje u kontekstu povratka u Slobodu. Najprije je ponudio neprirodnu fuziju sa Tuzla Cityem, a nakon samo 24 sata i negativnih reakcije tuzlanske javnosti na ovaj prijedlog, u potpunosti promjenio ploču – ako je vjerovati jučerašnjem saopćenju putem facebook stranice Fukare Tuzla 1987 koji sada traže povratak Husića u klub. O tome da li je to zaista stav svih navijača Slobode pa čak i „Fukara“ bavit ćemo se u drugom tekstu…

Istina je da se u najvećoj mjeri traži odlazak Elmira Šećerbegovića sa mjesta predsjednika Upravnog odobra. No, da li je u cijeloj kompletna krivica treba pasti samo na njegova leđa? Kao predsjednik kluba itekako je najodgovornija osoba i daleko od toga da nam je cilj umanjiti njegovu krivicu. No, da li će „skidanje glave“ Šećerbegoviću riješiti problem? Odgovornost definitivno moraju preuzeti svi, pa tako i Nino Džambić koji se daleko manje spominje, a u samom funkcionisanju kluba imao je istu ako ne čak i veću ulogu nego sam Šećerbegović.

Prema određenim informacijama sa kojima raspolažemo, navodno se razmatra formiranje novog Upravnog odbora na čelu sa Azmirom Husićem, ali u kojem bi ostao i Džambić kao predsjednik Skupštine, bez Šećerbegovića.

Šećerbegoviću ali i ostatku uprave može se fakturisati svašta, najprije katastrofalne odluke vezane za sportski segment, ali isto tako im se ne može osporiti unutrašnja organizacija kluba koja podrazumijeva prije svega redovnu otplatu poreskog duga, podmirenje obaveza prema dobavljačima, igračima i osoblju kluba. Uz trenutnu podršku Grada, pravilnu organizaciju ali i uz ozbiljan pristup sportskom dijelu, Sloboda se za kratko vrijeme može vratiti u najviši rang bh. fudbala gdje bi igrala ozbiljnu ulogu. Da li će trenutno rukovodstvo dobiti novu šansu, nastaviti djelovati u proširenom obimu ili će doći do kompletne promjene u strukturama kluba, ostaje da se vidi u danima koji nam predstoje…

Slobodom ćemo se baviti i narednim danima. Tražit ćemo odgovore od Dynami grupe, potrudit ćemo se da saznamo po kojem principu funkcioniše Skuština kluba, istražit ćemo i ko je „naciljao“ atraktivnu lokaciju pomoćnog terena stadiona Tušanj za gradnju stambenog kompleksa. Pisat ćemo o interesnim grupama, odnosima unutar tamošnjeg kantonalnog saveza, pokušat ćemo istražiti zašto je Sloboda predmet potkusurivanja i ratova između određenih „struja“. Navijači Slobode i sportska javnost zaslužuju dobiti odgovore. U Tuzli nas definitivno očekuje „vrelo ljeto“, jedno od najtoplijih u historiji stogodišnjeg velikana….

Mirza Kusturica