Piše: Ismet Turšić

Dani prolaze, razočarenje ne jenjava. I dalje mi pred očima onaj pješački fudbal odigran u drugom poluvremenu protiv Armenije, Finske i Grčke dvaput.

Kako je moguće da jedan kolektiv koji svojim pristupom i lepršavom igrom izgleda potpuno dominantno da bi nakon petnaestominutne pauze se pretvorio u jedanaest slučajnih prolaznika koji su baš tu noć izabrali isti outfit i zatekli se na istom travnjaku?

Doktor Jekyll i Mr. Hyde puta jedanaest.

Da li je greška u pristupu igrača? Da li su u stanju prilagoditi se protivniku, ispoštovati ono što se očekuje od njih da bi se došlo do tri boda? Mogu li barem jednom odigrati ”za ekipu”, za selektora?

Živim u Švedskoj dvije trećine mog zivota i gušim se od tuge kada vidim ”fizikanere” u žutim dresovima kako nikad i protiv nikog ne dominiraju ali uvijek se kvalifikuju na najveće fudbalske smotre.

Umjetnički dojam je u najmanju ruku sekundaran ali zato priprema, što fizička što taktička, je uvijek na vrhuncu. Dok je F/NS-u BiH najbitnije da svaki reprezentativni stručni štab ima po jednog konja iz svake od tri konstitutivne ergele , švedjani sav svoj fokus bacaju na kompetenciju.

Od pravilne ishrane (nema kolača kod tetke), spavanja (zaboravi dernek kod Brajlovića) pa do taktičke postavke na defenzivnim i ofenzivnim prekidima te svega onoga što sačinjava fudbal između gore nabrojanih krajnosti. Za sve imaju specijalisti, ljudi koji su zaduženi i plaćeni da sve bude na vrhunskom nivou.

I ljudi uspjevaju u tom svemu iako rade sa izrazito ograničenom grupom fudbalera.

Nema Zlatana? Nema problema.

– Igramo kako smo uvijek igrali, disciplinovano, kompaktno i čekajući kao zapete puške na svaku protivnikovu grešku. Možda nemamo najbolje igrače svijeta ali učinićemo sve da budemo najspremnija ekipa na svijetu. Zato se ne bojimo izazova koji su ispred nas, rekao nam je selektor Svedske Janne Andersson na jednom seminaru prije pola godine.

Četvrtfinale SP-a 2018., pobjednici Lige Nacija ispred Rusije i Turske i pred vratima još jednog velikog takmičenja zahvaljujući neriješenom ishodu protiv Spanije. Nije mnogo loše.

Njegovog prethodnika Erika Hamréna su ovdje razapeli zbog jedne izjave kada je nakon poraza njegove selekcije okrivio igrače.

– Izgubili smo jer igrači nisu ispoštovali dogovor iz svlačionice, rekao je.

Novinari mu ovo nikad nisu oprostili smatrajući da je njegov posao da ih motiviše i pripremi na najbolji način. Jedini koji mu je pritekao u pomoć bio je selektor hokejaške selekcije koji je rekao:

– Kada bi igrači svaki put radili ono što se od njih očekuje ovo bi bio najlakši posao na svijetu.

Tako nekako i jeste. Ovdje nije znanje u pitanju jer vjerujte mi, Robert Prosinečki je za Janne Anderssona Johan Cryuff. Sto na terenu, što na klupi.

Razlika je u pristupu stvarima i ljudima koji ih okružuju. Dok Robija zatrpavaju hvalospjevima nakon slučajnih pobjeda te crnom zemljom nakon zasluženih poraza, Janne ima ljude koji mu vjeruju i kojim vjeruje i koji mu daju na raspolaganje sve što mu je potrebno da bi došao do cilja.

Obratite pažnju da ovdje ne pričam o novinarima nego o njihovim naredbodavcima i poslovođama..