Jako je teško zamisliti da je ijedan lider na tabelama liga petica nedavno u takmičarskim utakmicama igrao protiv FK Sarajeva shodno tome da se Hordaši već decenijama nisu izborili za grupnu fazu jednog od dva Uefina takmičenja. Ipak, na njihovu nesreću imali su možda i najgori mogući žrijeb u Augustu 2014. godine kada im je u kvalifikacijama za Ligu evrope za protivnika dodjeljena tada jedna od najboljih ekipa Njemačke, Borussia Monchengladbach. Ekipa Sarajeva je pretrpila poraze u oba doigravanja a pogotovo težak i bolan je bio onaj u Njemačkoj gdje su primili čak sedam golova pritom ne postignuvši nijedan. U narednim godinama ekipa predvođena iskusnim Lucienom Favreom, trenutnim menadžerom imenjakinje iz Dortmunda, je znatno napredovala pa bi igrala čak i Ligu prvaka gdje su znali otkinuti bodove gigantima poput Manchester Citya i Juventusa. Odlaskom Favrea u Nicu, forma Borussije je znatno opala i morali su se zadovoljiti mizernom sredinom tabele. Niko tada ni u svojim najluđim snovima ne bih pomislio da bi dvije godine kasnije crno-bijeli bili skoro čitavu polusezonu lideri u Njemačkoj pored puno kvalitetnijih Bayerna i Dortmunda pa čak i Leipziga, i imali velike šanse da prezime na prvom mjestu na tabeli, nešto sto im nije pošlo za rukom još od prošlog stoljeća, što je još više inspirirajuće uzimajući u obzir da su, kao što smo rekli, prije „SAMO“ pet godina bili primorani da umjesto najvećih evropskih stadiona, igraju na jednom Koševu. Zato ćemo se prisjetiti njihove startne postave na tom meču i otkriti vam ko je od tih igrača još uvijek dio ove uzbudljive ekspedicije,odnosno kako su im se karijere dalje razvijale.

Golman: Yann Sommer ( Borussia Monchengladbach )

Trenutnom švicarskom broju jedan je to bila debitantska sezona u klubu i ovo je bila jedna od njegovih prvih utakmica. Pet godina kasnije i Sommer je još uvijek u klubu i zbog svoje lojalnosti je čak unaprijeđen u zamjenika kapitena. Iako je jedan od najnižih golmana koje ćete vidjeti, bivši golman Basela je od tada nastupio na čak dva Svjetska prvenstva i s obzirom na formu i činjenicu da mu je tek 30 godina, što je za golmana prilično mlado, moći će se vjerovatno pohvaliti i sa trećim.

Lijevi bek: Fabian Johnson ( Borussia Monchengladbach )

Još jedan fudbaler koji je ostao lojalan svome klubu, reprezentativac Sjedinjenih Država je mjesec dana prije ove utakmice bio,poput Sommera učesnik Svjetskog prvenstva u Brazilu. Vrlo je zahvalan igrač zbog svoje sposobnosti da igra na lijevoj i na desnoj strani terena u veznome redu kao i na lijevome beku, možemo ga nazvati američkim Ashley Youngom. Iako bivši igrač Hoffenheima nije više toliko standardan kao ranije, opet je vrlo koristan igrač u rotaciji, neko koga svi treneri vole da imaju u rosteru.

Štoper: Alvaro Dominguez ( U mirovini )

Većina ljubitelja najvažnije sporedne stvari na svijetu su već zaboravili na nekada vrlo perspektivnog španskoga braniča. Ponikao je u Atletikovoj školi i kao vrlo mlad, tačnije sa samo devetnaest godina, debitovao za prvi tim gdje je imao vrlo solidnu minutažu. Nije onda ni čudo zašto su se velike stvari prognozirale za Domingueza,kao nekoga ko bi mogao biti velika konkurencija u odbrani velikanima poput Ramosa i Piquea. Međutim,odlaskom čovjeka koji mu je pružio priliku da debituje, Quiqea Sancheza Floresa, i dolaskom velikoga i trenutnog mendžera Atletiko Madrida, Diega „Čola“ Simeonea, njegove usluge više nisu bile potrebne pa je 2012. godine uslijedio odlazak u Njemačku. Tamo je bio standardan tri sezone dok nije zbog povrede, kao vrlo mlad sa samo 26 godina morao okačit kopačke o klin.

Štoper: Martin Stranzl ( U mirovini )

Još jedan koji je od tada otišao u mirovinu je bivši reprezentativac Austrije Martin Stranzl. Može se reći da se sudbina teško poigrala s njim s obzirom da u karijeri nije osvojio niti jedan trofej a s druge strane je bio čak tri puta viceprvak sa ekipom Spartaka iz Moskve. Međutim, još tužnija je činjenica da je u Spartak prešao iz Stuttgarta 2006. godine a da je gore navedeni klub upravo slijedeće godine osvojio naslov prvaka, nešto čemu se Stranzl nije mogao radovati.Kasnije je proveo šest godina u Monchengladbachu i bio vrlo standardan, gotovo nezamjenjiv. Završio je karijeru sa trideset i šest godina, dvije godine nakon nastupa na Koševu a trenutno mu je trideset i devet.

Desni bek: Tony Jantschke ( Borussia Monchengladbach)

Za Jantschkea je upravo ta sezona bila najbolja u njegovoj karijeri jer je završio u timu sezone. Zato je bilo veliko iznenađenje što,tada 25-godišnjeg braniča nije pokupio nijedan veći tim u Njemačkoj. Možda je to i do njega i njegove lojalnosti budući da je Jantschke jedan od rijetkih štopera koji se u skoro četvrtoj deceniji života mogu pohvaliti da su igrali u samo jednom klubu svoju čitavu karijeru tako da se možemo našaliti i nazvati ga njemačkim Paolo Maldinijem. Nažalost po njega u slijedećoj sezoni je doživio nezgodnu povredu i morao je odsustvovati gotovo godinu dana. Poslije toga stvari nikada više nisu bile iste i Jantschkea su treneri uglavnom koristili kao zamjenu u slučaju da se drugi braniči povrijede. Situacija je takva i dan danas.

Zadnji vezni: Hagard Nordveit ( Hoffenheim )

Univerzalac u pravome smislu riječi, iako mu je „ samo“ 29 godina,reprezentativac Norveške je već promjenio devet klubova u svojoj karijeri,većina od njih dok je bio vrlo mlad. Interesantno je da je veliki Arsen Wenger u njemu kao 17-godišnjaku vidio veliki potencijal i 2007. godine platio tada velikih dva miliona,napominjemo riječ je o 17-godišnjaku, kako bi ga doveo u Arsenal. Ovaj transfer neodoljivo podsjeća na onaj Odegaardov u Real iz Madrida, s tim što je Odegaard bio godinu mlađi i koji je ipak uspio da upiše ligaški nastup za veliki klub koji ga je doveo. Elem, uslijedile su brojne pozajmice u niže klubove gdje Nordtveit očito nije uspio impresionirati Wengera i četiri godine kasnije je bez obeštećenja prešao u Borussiju Monchengladbach. Tamo je punih pet godina bio standardan, međutim lošu odluku je donio da se ponovo vrati u London, ovog puta u ekipu West Hema gdje u skoro 1000 odigranih minuta nije briljirao. Vratio se u Njemačku, ovog puta u Hoffenheim gdje je kao i u West Hemu bio na granici između prvog tima i klupe za rezerve. Nije prošlo nije dvije godine kad je Norvežanin, pogađate, ponovo prešao na pozajmicu u klub iz Londona, ovaj put u Fulham, što će biti njegovo najgore iskustvo u Engleskoj dosad, čak i gore od onog u Arsenalu jer će upisati samo pet nastupa za tim koji će na kraju sezone ispasti iz lige.
Trenutno je još uvijek u Hoffenheimu gdje više ne računaju na njega shodno tome da je u dosadašnjem toku sezone počeo samo jednu utakmicu a čak osam presjedio na klupi. Veoma tužan rasplet karijere čovjeka koji ima veoma respektabilnih 66 nastupa za svoju reprezentaciju i od kojeg se mnogo,mnogo više očekivalo.

Centralni vezni red: Granit Xhaka ( Arsenal )

Vjerovatno i najprepoznatljiviji pojedinac od svih ovih. Isto kao i Sommera, ljudi iz Monchengladbacha su ga skautirali kao vrlo mladog,golobradog momka dok je igrao za Basel i doveli u Borussiju. Zahvaljujući dobrim igrama u novom klubu, Xhaka je postao standardni reprezentativac Švicarske i trenutno je zamjenik kapitena. Tek mu je 27 godina a već je skupio ogromnih 82 nastupa i igrao na dva Svjetska i jedno Europsko prvenstvo. Nećemo pretjerivati ako prognoziramo da će Švicarac albanskog porijekla za otprilike šest godina biti igrač sa najviše nastupa u historiji reprezentacije Švicarske i jedan od najboljih ako ne i, pored Gokhan Inlera, najbolji veznjak ove države svih vremena. Sve to ga je preporučilo Arsenalu pa ga je Wenger 2016. godine doveo u London. Ove sezone je imenovan za kapitena kluba no traka mu je oduzeta nakon incidenta sa navijačima.

Desno krilo: Andre Hahn ( Augsburg )

Strijelac na ovome meču, Andre Hahn je bio možda pomalo nepravedno uklonjen iz kluba 2017. godine. Počevši prvo u trećim ligama, Hahn je neočekivano kao 22-godišnjak dobio priliku u prvoj ligi, tačnije u Augsburgu gdje je u svojoj debitantskoj sezoni kao krilni igrač postigao impresivnih 12 golova.
Te partije sigurno nisu ostale nezapažene te je uslijedio neočekivani poziv u reprezentaciju i veliki transfer u Monchengladbach. Nažalost po bivšeg reprezentativca u tom klubu ga nisu koristili onoliko često koliko igrač njegovog talenta zaslužuje pa je nakon tri godine prešao u svoj matični klub u kojem je počeo karijeru ali nikad nije zaigrao za prvi tim, Hamburger sport verein, odnosno HSV. Tamo se još manje zadržao jer su već u Hahnovoj prvoj sezoni ispali iz lige. Povratak u Augsburg, klub gdje je stekao prvu slavu je trebao oživiti njegovu karijeru ali nije to bio onaj isti igrač iz prvog mandata u klubu i zbog loše forme, trenutno je više na klupi Augsburga nego na travnjaku.

Lijevo krilo: Ibrahima Traore ( Borussia Monchengladbach )

Ako je neko zaboravio kako je to imati bar i malu minutažu to je ovaj bivši reprezentativac Gvineje. Njemu je također ovo bila debitantska sezona u klubu gdje se još nalazi uprkos tragičnoj minutaži u posljednjih pet godina.Naime, u posljednje dvije i po godine, Traore je samo igrao ukupno 750 minuta fudbala,što u prosjeku čak nije ni jedna polusezona.
Istina bilo je brojnih povreda ali je neshvatljivo da ga klub još uvijek plaća i drži u svojim redovima. I on je bivši igrač Augsburga ali nije direktno poput Hahna prešao u Borussiju. Prvo je nakon dobrih partija u „Cvajti“ prešao u Stuttgart gdje je proveo dvije sezone da bi ga Monchengladbach kasnije angažovao, vjerovatno za klupe. Za sada se definitvno nije proslavio.

Centarfor: Raffael ( Borussia Monchengladbach )

Ispada da je skoro pola ekipe lojalno ali s obzirom na 34 godine koje ima osvajač Švicarske lige sa ekipom Zuricha, ta njegova lojalnost je opravdana. Brazilac je pružio mnogo lijepih uspomena navijačima crno-bijelih tokom svojih šest godina u klubu gdje je ostavio najveći trag i željet će tu završiti svoju karijeru. Dva puta je okusio gorčinu ispadanja iz lige sa Herthom dok 2013. nije prešao u Monchengladbach.Tamo je čak tri sezone zaredom zabijao dvocifreni broj golova i vjerovatno zaslužio da predstavlja svoju zemlju na jubilarnom Svjestkom prvenstvu u Brazilu. Nažalost, Raffael nikada nije bivao pozvan za utakmice selekcije Brazila, čak ni za one prijateljske.U prethodne dvije sezone, dolaskom velikog imena, Alessane Plee, treneri ga uglavnom koriste s klupe kada ganjaju rezultat.

U špicu napada: Branimir Hrgota ( Greuther Furth )

Momak koji je ukrao čitavu scenu u obe utakmice je zapravo Šveđanin bosanskog porijekla. Branimir Hrgota je ironično, rođen 1993. godine u Zenici, nedaleko od Sarajeva kojem je na Koševu postigao dva gola, što mora da je bio prilično specijalan trenutak za njega i za cijelu njegovu familiju. Uprkos bosanskim korijenima, sadašnji igrač Greuthera iz Furtha se odlučio da nastupa za zemlju u kojoj su se njegovi roditelji zajedno s njim preselili prilikom rata na ovim prostorima.Sigurno mu se ta odluka nije isplatila budući da ima tek par nastupa za seniorsku reprezentaciju Švedske. Daleko od toga da bi puno i igrao pored Džeke i Ibiševića da se i jeste opredjelio za zemlju njegovog rođenja, međutim tek su mu 26 godine i sada kada je reprezentacija kratka na napadačima, definitivno bi imao priliku da se nametne.Uprkos nekim sjajnim izadnjima za Borussiju, priliku za igru u ligi je dobivao na „kašikicu,“ vrlo rijetko i isključivo sa klupe. To je trajalo četiri godine i onda je uslijedio transfer u Eintracht iz Frankfurta gdje je u prvoj sezoni igrao redovno ali nije bio toliko produktivan, sa samo pet golova. Dolaskom Nike Kovača na klupu Eintrachta, Hrgota više nije igrao u prvoj postavi i bile su i situacije kada nije imao mjesta da bude ni na klupi. Može se reći da je bukvalno izgubio dvije godine svoje karijere s obzirom da je prošlu sezonu igrao samo četiri minute a prethodnu jedva dvije pune utakmice po 90 minuta. Napokon je pronašao novi klub, doduše u Cvajti i ove sezone ima solidan učinak od 6 golova u 12 startova, što je prosječno gol na svakoj drugoj utakmici. Ostaje da se vidi hoće li nesuđeni reprezentativac BIH žargonski rečeno „eksplodirati“ u drugoj ligi Njemačke i vratiti svoju karijeru na pravi put, ali ipak čovjek ne može a da ne pomisli da je moglo ispasti mnogo bolje za njega.

Treba također i pomenuti neke od vrhunskih igrača koji su bili na klupi na ovoj utakmici od kojih se svakako najviše ističe mlađi brat Edena a to je Thorgan Hazard. Na ovoj utakmici je, tada vrlo mladi Belgijanac, dobio nekih desetak minuta da igra. To mu je bila prva od mnogih sezona u klubu,gdje je igrao vrlo dobro ali najbolje je ipak igrao prošle sezone kada je ostvario košarkaški rečeno „Double double učinak“ što u prijevodu znači da je imao dvocifreni broj golova i asistenicija u čitavoj sezoni. Ta brilijantna forma ga je preporučila imenjakinji iz Dortmunda u kojem zasad igra vrlo korektno. Čak je igrao i za svoju državu na Svjetskom prvenstvu 2018. godine i godinu kasnije postao standardni reprezentativac u nevjerovatno kvalitetnom sastavu Belgije. Ironično je da je njegov brat Eden Hazard duplo skuplji i popularnijji od njega ali istina je da je ove sezone, kad su obojica promjenili sredine, doduše Thorgan je ostao u istoj zemlji dok je Eden iz Engleske prešao u Španiju, do Novembra mlađi brat pružao mnogo bolje partije od starijeg.

Još jedan bitan igrač je prebrzi Patrick Hermann koji je još uvijek u Monchengladbachu, uostalom to mu je jedini klub u karijeri. Upravo te sezone 2014./2015. je Hermann zajedno sa Karimom Bellarabijem bio među dva najbolja desna krila u ligi.

I na kraju treba izdvojiti i Mahmuda Dahouda, koji je poput Hazarda prešao u Borussiju iz Dortmunda ali duplo ranije. Ovo je bila sezona u kojoj se Njemac sirijskog porijekla nametnuo Favreu a u slijedećoj se našao u timu sezone kao jedan od najboljih centralnih veznih u ligi sa samo 20 godina.
Utisak je da je trebao malo više da pričeka za prelazak u veći klub budući da u Dortmundu više sjedi na klupi nego što igra od starta.

(Emir Maslo)