Piše: Nedim Salihagić
Kovčeg, opelo, narikače, sve je to postalo sastavni dio navijačkog folklora zadnjih godina na ulicama Đenove. Ljudi preobučeni u sveštenike koji drže opelo, dok dio navijača glumi “narikače” koji se viđaju na pravim sahranama su pojava koji će kod običnih smrtnika izazvati zbunjenost. Oni malo dovitljiviji posmatrači bi pomislili da se radi o nekom karnevalu, sličnom onome koji se dešava u Rio de Janeiru.
Suština je vrlo jednostavna, dva gradska rivala često ispadaju iz elitnog takmičenja, pa je to povod da se s vremena na vrijeme održi sprovod ljutom rivalu. Derby Della Lanterna, tj.” Derbi svjetiljki” u čast gradskom svjetioniku, nastavlja privremeno “gašenje” jer ni naredne takmičarske godine oba kluba iz Đenove se neće takmičiti u Seriji A. Baš onako kako proslavljeni hrvatski pjesnik Ivan Gundulić kaže: Tko bi gori, eto je doli, a tko doli, gori ostaje”, za iduću sezonu Sampdoria ide u Seriu B, a Genoa se vraća u Seriu A.
Stadion LuigiFerraris dom ljutih rivala, najstariji je stadion u Italiji, napravljen je prije 112 godina, a “retuširan” je nekoliko puta. Pogled na stadion, vraća fudbalskog zaljubljenika na vremena koja nisu bila zaokupljena globalizacijom, svjetlosnim godinama daleko od sjaja i glamura modernog nogometa i svijeta. Kompletan ambijent šalje sliku borbe i prkosa komercijalizaciji fudbala, i to u jednoj od najjači liga svijeta. Romantičnost i gordost koja iz svega ovoga proizilazi, domaćini (Genoa i Sampdoria) na ovom stadionu nisu birali, ostali su sami po sebi zarobljenici u fudbalskom vremenu.
Nikad ovaj gradski derbi nije bio blještav na terenu kao milanski, niti okrutan poput rimskog, ali je uvijek bio poseban zbog navijača oba kluba. Smatra se da oba kluba danas imaju podjednak broj pristalica u samom gradu i regiji Liguriji. Gradski rivali su već godinama daleko od samog vrha italijanskog fudbala, ali unatoč svemu ovaj derbi se smatra jednim od najvažnijih dana u godini za evropsku fudbalsku baštinu.
Genoa je po osvojenim titulama odmah iza velike italijanske trojke (Juventusa,Milana i Intera), sa ukupno 9 osvojeni trofeja, iako je zadnji bio prije skoro 100 godina, i niko živ ne može posvjedočiti posljednjem scudettu. Sampdoria sa druge strane ima samo jednu titulu, iako su zlatne godine prošlost za gradske rivale, i dalje se smatraju važnim faktorom za italijanski fudbal.
Zarobljeni u vremenu bez vizije koju ne mogu iskreirati, sa onim što im je ostavljeno, oronuli hram fudbala, vlasničke klupske porodice koje su donosile loše odluke, čiji nasljednici su odavno ostali bez novca, bez šansi da se odbaci prkos modernom fudbalu, život pod istim krovom sa jednim ciljem da napakoste onoj drugoj strani.
Zadnjih desetljeća oba kluba su funkcionisala po jednom sistemu, na koji su bili osuđeni s obzirom da nije bilo dugoročne vizije za budućnost. Kroz oba kluba kroz sezonu bi prodefilovao veliki broj igrača, sa ciljem kupi jeftino, prodaj skuplje, pokušavajući skupiti novac za preživljavanje u elitnom rangu fudbala. Vremenom se takav sistem pokazao neodrživ, bez dugoročnih rezultatski ciljeva i izlazaka u evropska takmičenja, takav način teško može trajati vječno. Pri tome fudbal je nepredvidiv, negdje se pogriješi u odabiru igrača, povrede igrača, neko jednostavno ne ispune očekivanja. Sa raspadom ovakvog sistema, počela su i učestala napuštanja elitnog ranga italijanskog fudbala. Zadnje dvije godine, “hrana” za navijače oba kluba što se u različitim ulogama sretnu negdje u hodniku između Serie A i Serie B, te ona strana koja ide gore slavi što ljuti rival ide dole.
Za oba kluba potreban je novi model poslovanja, koji se neće bazirati na čistoj trgovini, pod patronatom kontraverzni predsjednika, kao što su Massimo Ferrero(Sampdoria) i EnricoPreziosi (Genoa), koji su često bili u sukobu sa zakonom.
Hoće li se pojaviti neko ko će đenovske klubove izvući iz romantične prošlosti, i uvesti ih u period modernog fudbala, koji će značiti svjetliju budućnost i sigurnu luku, pitanje je na koje ćemo odgovor dobiti narednih godina.
Kako god bilo,Derby della Laterna nećemo gledati ni sljedeće sezone. Druga sezona zaredom bez kultnog derbija je šteta za italijanski fudbal, kao i za sve zagrižene zaljubljenike u najvažniju sporednu stvar na svijetu.
Vremešni stadion LuigiFerarris će pričekati još neko vrijeme da dočeka derbi gradski rivala u elitnom rangu, derbi koji se sastoji više od predigre, nego od akcije, tačnije važnije je ono šta isporuče tribine baklje, znoj, zastave, a akcija je samo čin na terenu koji akteri Genoa i Sampdoria često pretvore u negledljiv sadržaj.